Zagrebački restoran/narodnjački klub Soirée izgleda kao kombinacija Balkana i Francuske kako je zamišljaju oni koji nisu bili u Francuskoj

18.03.2026.
| Luka Peranić

Kad sam stigao pred trgovački centar Point na Rudeškoj cesti, nisam bio siguran gdje trebam ići kako bih pronašao Soirée, restoran koji se reklamira kao francuski okus u Zagrebu. Iskreno, nisam ni mislio da bi se francuski restoran mogao pronaći u trgovačkom centru, ali očito sam bio u krivu.

Nakon nekoliko minuta lutanja uspio sam u kutku kakvog takvog food courta pronaći Soirée. Treba izaći iz trgovačkog centra na terasu i zatim uočiti mali natpis S. Kad sam ušao, u Soiréeu nije bilo nikoga. Što eto, za utorak u 16 sati poslijepodne možda nije čudno. Okolni kafići su ipak bili puni. Dvije starije gospođe ušle su u restoran misleći da je tamo još uvijek lokalni kafić.

Tako sam ostao usamljen na ručku. Društvo su mi radila dvojica konobara koji su me uporno oslovaljavali s “mladi gospon”. Morat ću to shvatiti kao kompliment iako se ubrzo bliži trideseta. Obojica su, dakle, imali identičan stil komunikacije. “Kako je mladi gospon; je li sve u redu mladi gospon…”. Izuzev te malo cringe kominukacije s mlađom publikom, osoblje je zaista veoma korektno.

To što sam bio sam u restoranu me i ne čudi previše, ponajprije zbog lokacije koja stvarno nije najsretnija, ali i zbog činjenice da se Soirée noću pretvara u zabavni klub u kojem se često pleše na granici hardcore narodnjaka. Očigledno je da se Soiree orijentirao na neki kvaziluksuzni gastrotainment uz u najmanju ruku upitne izvođače. Na njihovom se Instagram profilu doduše može pronaći i nešto pristojnije žive glazbe koja često gostuje u restoranu. Uređenje restorana vodi se sličnom politikom. Ogromni kristalni lusteri, puno zlata, previše kiča. Sve ono što se dobije kad se Balkan pomiješa s Francuskom kakvu zamišljaju ljudi koji nikad nisu bili u Francuskoj.

Jelovnik je pisan prema klasicima francuske kuhinje, što bi u bilo kojem drugom kontekstu bilo pohvalno. Francuskih restorana, ali onih pravih, nedostaje svugdje u Hrvatskoj. Oni nisu zastupljeni kao primjerice talijanski restorani, što nam nikad neće biti jasno. Među klasicima sam naručio dva jela, tartar i coq au vin. Prilično jednostavno i teško za zeznuti. Tako je i bilo. Uz jedan od bezbrojnih “mladi gospon” donijeli su mi tartar s pomfritom, baš kako treba. Tartar je bio dobar, iako mrvicu vodenast za moj ukus. Meso je bilo korektno začinjeno, porcija velika, kruh koji sam dobio ogroman, a krumpirići su bili najbolji dio jela.

Kako nisam mogao sve sam pojesti (porcija je očigledno namještena za dijeljenje ili jednu jako gladnu osobu) osoblje je uz neizostavni “mladi gospon” odnijelo tanjure. Uz još jedan “mladi gospon” dobio sam coq au vin, klasik burgundijske kuhinje. Soirée ga radi šminkerski, iako je jelo zamišljeno kao pravo radničko. Sve u njemu je bilo zapravo kako treba biti. Pileći zabatak je mekan i sočan. Pire bez ijedne grudice, a umak okrepljujuć. Mrkva je također ostala mekana iako nije pretjerano karamelizirana, dok su slanina i gljive ukusni.

Zadnji “mladi gospon” dobio sam kad je osoblje uzimalo tanjure. Vinska lista poštuje usmjerenje restorana i na njoj su samo francuska vina, što je osoblje ponosno naglasilo. Ipak, najviše me iznenadila cijena vina. Primjerice, Nicolas Maillart Montchenot nije otišao u troznamenkaste brojke, već se drži na odličnih 89 eura. MPC mu je 67 eura. Nimalo loše za klub/restoran. Najskuplji je Dom Perignon Blanc koji stoji 380 eura. Na internetu sam pronašao trenutnu cijenu od 300 eura. Netko je zaista dobro napravio cijene šampanjaca u Soirée klubu/restoranu. Uz jela sam popio čašu beaujolaisa. Račun sam platio 66 eura.