Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U hrvatskoj se restoranskoj industriji upravo odvijaju dva suprotstavljena procesa. S jedne strane, dvije iznimno značajne turističke destinacije postaju i važna gastronomska središta. Riječ je o Splitu i o Poreču.
Split je lani, zahvaljujući Krugu, zasluženo dobio prvu Michelinovu zvjezdicu. Renomirani chef Zlatko Marinović Noštromo otvorio je Triton s impresivnom vinskom listom, Gudin Pigeria potvrdila se kao najvibrantniji hrvatski street food brand, luksuzni hotel Ambasador angažirao je chefa iz sjajnog bistroa Pinku, a Hrvoje Zirojević uskoro postaje chef jednog restorana u Dioklecijanovoj palači. Otvaranjem Maistrinog Marjana, Split bi trebao postati jedan od gastronomski najzanimljivijih hrvatskih gradova.
U Poreču se za nekoliko dana otvara prvi hrvatski restoran Ane Roš, u ožujku Turković i Šakota preuzimaju Spinnaker, u travnju bi se trebao otvoriti veliki luksuzni hotel Pical s restoranom Harry’s Piccolo, čija središnjica u Trstu ima dvije Michelinove zvjezdice, a početkom ljeta na Svetom Nikoli vraća se Bobo Cerea, čiji Da Vittorio kraj Bergama ima tri zvjezdice.
Nasuprot očiglednom procvatu porečke i splitske scene, pojedini dijelovi zemlje gastronomski stagniraju, a neka važna područja doslovno se urušavaju. Evo pet istaknutih crnih točaka hrvatske gastronomije.
Dubrovnik bi, gastronomski gledajući, trebao biti hrvatski Cannes ili Nica, ili Monte Carlo. Dubrovnik je, nažalost, ostao na samo jednom gastrononski ambicioznom restoranu, Michelinovom 360. Tu je još nekoliko korektnih restorana u centru, poput Prota, Bote Šare i divne zalogajnice Kamenice. Ali sve je to premalo i nedovoljno ambiciozno. Dubrovačka restoranska scena u tužnom je neskladu s turističkom vrijednošću najljepšeg hrvatskog grada. Mali Cavtat gastrononski je ponešto zanimljiviji od veličanstvenog Dubrovnika. Jedan od strateških problema dubrovačke gastronomije svakako su neambiciozni hoteli.
Istra je najpropulzivnija, najambicioznija hrvatska turistička regija. Istodobno, u glavnom istarskom gradu ne postoji ni jedan gastronomski ambiciozni restoran. Da nema odlične oštarije Vodnjanke, morali bismo konstatirati da u Puli ne postoji ni jedan uistinu dobar restoran, osim nekoliko populističkih favorita na rubovima tog lijepog grada. Pula je tipičan primjer grada kojim je jako lijepo šetati, ali u kojem zapravo nemate gdje jesti.
Na prilazima Umagu dugo rade dva jako dobra restorana: gastronomski Badi i narodni Nono. No u samom gradu restoranska je scena uglavnom konfekcijska. Umag je veliki turistički centar u kojem se, spletom okolnosti, nikad nije razvila ambiciozna i autentična gastronomija. Za takvo je stanje osobito odgovorna glavna lokalna hotelska tvrtka, koja se oduvijek ponaša kao da prezire dobru hranu.
Hvar je najljepši dalmatinski otok. Na Hvaru se proizvode vrlo dobra pa i vrhunska vina. Hvar ima više korektnih i šarmantnih restorana. No, poslije odlaska Hrvoja Zirojevića iz Laganinija, na Hvaru i u njegovom akvatoriju ne postoji ni jedan ikonografski restoran zbog kojeg bi vrijedilo putovati do najljepšeg hrvatskog otoka. Gariful, najpoznatiji hvarski restoran, zadnjih godina prečesto gostuje u crnim kronikama. Hvar bi trebao postati hrvatski Mykonos. Ili, barem, Capri. Ali, očigledno neće.
Smiješno je govoriti o kontinentalnom turizmu kad ne postoji ni jedan gastronomski razlog da izađete s autoputa od Zagreba do Osijeka. Cijela je vinorodna Slavonija, prepuna divljači i šumskih gljiva, restoranski mrtva. Jedino se vinarija Galić u centru Kutjeva pokušavala baviti ozbiljnijom gastronomijom. Da bi Slavonija gastronomski oživjela, nisu dovoljne samo investicije i turistička propaganda. Neophodna je i lokalna publika, koje u Slavoniji, sve do Osijeka, zapravo nema. A Osijek zadnjih godina bilježi stanoviti restoranski preporod baš zahvaljujući lokalnim gostima.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
