Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Gotovo cijeli život idem na skijanje i uvijek biram talijanska skijališta u Dolomitima. Neki put je to Kronplatz, Cortina d’Ampezzo, Alta Badia, ali većinom je Sesto maleno selo gdje su se spojile tri planine u jedno skijalište. Sesto nije monden poput Cortine ili Alta Badie, nema pretjerane gužve, staze su uvijek fantastične, 90 posto žičara je moderno i obnovljeno, a smještaj relativno jeftin u odnosu na ostatak regije.
Sesto nema previše dobrih restorana, možda se u okolici može pronaći neki restoran s Michelinovom zvjezdicom, a hoteli su uglavnom veoma korektni uz poneki vrhunski. Ali ovaj tekst nije o Michelinovim restoranima niti o tome kakvi su hoteli. Ovdje se govori o svakodnevnim restoranima u selu i na planini.
Popularne baite, kako se nazivaju lokali na stazi do kojih se može doći samo skijama ili žicom, su oduvijek bile simbol pojedinog skijališta na kojima se stane u pauzi za ručak ili brzinski pit stop u obliku toplog alkoholnog pića.
U baitama najčešće nema vrhunske gastronomije, osim možda najpoznatije AlpiNN na vrhu Kronplata u vlasništvu velikog chefa Norberta Niederkoflera, i mogu se možda usporediti s konobama na našem moru. Ali s nekoliko bitnih razlika koje sam primijetio ove godine.
Baite najčešće pripremaju hranu s lokalnim sastojcima. U jelovnicima se najčešće mogu vidjeti natpici poput “jaja iz farme tog i tog uzgajivača iz obližnjeg sela”, “domaće kobasice”, “peciva iz poznate lokalne pekare”.
Takva promocija lokalnih sastojaka je odlična i gostima pruža dodatnu vrijednost. Baite također nisu skupe kao što bi možda mogle biti s obzirom da se sastojci dostavljaju žičarom. U dva dana skijanja ovog vikenda ručak za troje platili smo 80 eura i drugi ručak za dvoje 50 eura. U to su najčešće ušle male pive, glavna jela i desert. Otprilike kao što bi platili u istarskim konobama.
Prvi dan sam probao nešto što se zove ručak planinara u jednoj baiti na planini Moss u koju zalazim već godinama zbog vrhunskog pogleda na planine koje okružuju mjesto. Jelovnik je prilično jednostavan: red tjestenina (svaka stoji otprilike 15 eura), lokalni dumplingsi sa sirom i špekom, pizze, jaja, kobasice i ponešto mesa.
Bečki u ovom konretnom primjeri stoji 24 eura, a ima i nešto steakova koji su skuplji od 30 eura. Jaja s ogromnom količinom domaćeg krumpira i špekom stoje 17 eura, što možda jest skupo za tri jaja, ali to jelo me držalo sitim cijeli dan.
Jelo je bilo dosta dobro pripremljeno. Krumpir je ravnomjerno pečen, jaja korektno napravljena, a špek izvrstan.
Drugi ljudi iz mog društva su jeli tjestenine. Carbonara je tek korektna ali bolja nego u većini hrvatskih restorana, a popularni aglio olio aromatičan i pikatan. Ambijent zaslužuje čistu peticu.
Taj dan smo još stali na bombardino, nezaobilazni liker od jaja, koji stoji 5 eura. Sasvim korketna cijena. Drugi dan smo stali u nešto jeftiniju baitu na planini Rotwand koja nije bila na vrhu planine već u podnožju. Tu su cijene bile povoljnije. Bečki primjerice stoji 18 eura, na jelovniku je bilo i nešto ambicioznijih komada crvenog mesa, a na jelovniku je i germknedla koja je iz planina došla do zagrebačkih adventskih kućica. U ovoj baiti sam naručio hamburger (18 eura zajedno s krumpirićima) koji je bio dosta dobar. Meso je bilo jako dobro pripremljeno, pecivo solidno a umak izvrsno doziran. Moj prijatelj je naručio bečki koji je količinom i načinom pripreme bio zadovoljavajuć. Uz njega su došli i krumpirići pa je 18 eura za to jelo bilo i više nego dobro. Naručili smo i čuvenu germknedlu za 11 eura. Nisam obožavatelj germknedli, ali ova je bila bolja od većine.
Ono što sam posebno zamjetio je efikasnost servisa. Baite za ručak rade u punom kapacitetu, ljudi čekaju u redovima, a cijeli proces može izazvati vrtoglavicu. Međutim, Talijani su usavršili servis u baitama. Jedan čovjek prima naružbu, drugi je dostavlja, treći čisti, a četvrti naplaćuje. Svatko ima svoj zadatak i točno zna što treba napraviti. Tako i u prepunim baitama hrana stiže za najviše desetak minuta.
Hrana u selu je već druga priča. Sesto ima nekoliko konvencionalnih restorana koji su uglavnom isti već desetljećima. Jednu večer smo otišli na pizzu u restoran Martina gdje idemo već godinama. Riječ je o starinskoj pizzeriji koja radi konvencionalne staromodne pizze, koje nisu baš dobre ali im cijena u odnosu na hrvatske pizze jest dobra; od 9 do 15 eura. U jednoj od najbogatijih talijanskih regija koja ima veliki protok turista to je odlična cijena. Dvije pizze i dvije cole platili smo 36 eura. Otprilike isto plaćamo u Rijeci i okolici.
Hrana na planinama i u okolnim selima je promišljenija i neznatno skuplja, u nekim slučajevima i jeftnija od hrane u restoranima na našem moru. Hrvatski turizam mora još puno učiti od talijanskog.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
