
Ne postoji kodificirani recept za špagete carbonara. Špageti carbonara nisu nikakvo tradicionalno jelo. Ime špageti carbonara nije se masovnije koristilo prije završetka Drugog svjetskog rata.
Sama etimologija imena posve je nejasna: neki je povezuju s rimskim dimnjačarima, drugi s rudarima u rudnicima ugljena, treći s crnim paprom, dok se ponegdje tvrdi da su carbonaru Rimljanima donijeli američki vojnici; tu porijeklo imena postaje još nejasnije. Jedino što se pouzdano zna o carbonari jest da je nastala u Rimu i rimskoj okolici.
I zbog toga ne postoji ništa bedastije nego tvrditi da se carbonara mora pripremati na samo jedan način da bi bila autentična; ne zna se, naime, kako je carbonara nastala ni kakva je bila u originalnom izdanju.
Nažalost, u hrvatskim medijima, od onih posve nevažnih do onih ambicioznih i važnih, svakih se nekoliko tjedana pojavi recept za “samo jednu pravu carbonaru”.
Pa smo danas u jednom od najvažnijih hrvatskih medija pročitali rečenicu u kojoj se tvrdi da Talijani kuhaju carbonaru isključivo sa šunkom, guancialeom i pecorinom. Što je, naravno, teža budalaština, bazirana na informacijama koje dolaze iz površnog praćenja weba, a ne na znanju iz knjiga ili osobnog iskustva.
Što se, dakle, tvrdi u dubinski neinformiranim tekstovima o carbonari, koji već godinama maltretiraju hrvatski medijski prostor? Prvo, tvrdi se da se “pravoj“ carbonari ne smije dodavati vrhnje. Međutim, Pergola, jedini rimski restoran s tri Michelinove zvjezdice (svi ćemo se složiti da je carbonara rimsko jelo), već dvadesetak godina u carbonaru dodaje vrhnje za šlag. Ako jedini rimski restoran s tri zvjezdice ne zna kako skuhati “pravu“ carbonaru, ne znamo tko zna.
Drugo, tvrdi se da u carbonaru smije ići samo guanciale, a ne panceta. Međutim, u čitavom nizu talijanskih recepata dodaje se i panceta, pa čak i kuhana šunka. A u jednom hipsterskom ali autentičnom restoranu u rimskoj četvrti Trastevere, prije dvije i pol godine uz guanciale smo dobili i kobasicu s komoračem.
Treće, tvrdi se da u carbonaru smije ići samo pecorino, premda mnogo chefova, uključujući one sa zvjezdicama, koriste parmezan ili mješavinu parmezana i pecorina: pecorino je slaniji i oštriji, a parmezan daje dubinu. Tu je još, kao dobar kandidat za carbonaru, pecorino sardo, koji se dosta razlikuje od rimskog pecorina.
Četvrto, carbonara je metoda a ne samo recept. To znači da je carbonara kulinarski versatilna.
Što opet znači da se carbonara može pripremati i od posve neočekivanih sastojaka, a da ostane “prava“ carbonara. Dino Glavagno, kojem baš nitko neće osporiti stručni legitimitet, još je davno, prije više od petnaest godina, u bistrou Prasac na Gornjem gradu kuhao fenomenalnu carbonaru od hobotnice. Škampi su također uobičajeni morski protein u carbonari. Kao i sipa.
Baš kao što u rižoto možete dodati milijun sastojaka, a da ne povrijedite integritet rižota, baš kao što u Wellington možete staviti jakovske kapice ili jelenji file umjesto bifteka, tako i u carbonaru možete dodati hobotnicu ili škampe, a da to i dalje ostane “prava“ carbonara.
Stoga bismo zaista, krajnje dobronamjerno, molili hrvatske medije da prestanu maltretirati javnost s “jedinom ispravnom“ verzijom carbonare. Takvo što naprosto ne postoji, niti je ikad, srećom, postojalo.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.