Oda obiteljskim pansionima na Jadranu i pripadajućoj kulturi zapisivanja u knjigu dojmova

Negdje uz obalu Jadrana, možda u sjeni borova ili na blagoj padini iznad mirne uvale, postoji onaj mali pansion kojeg se mnogi sjećaju iz djetinjstva. Nije to hotel sa zvjezdicama i staklenim elektronskim vratima, već kuća s dušom – pansion u kojem vrijeme ide sporije, a jutra mirišu na more.

Dvorište s nekim neobrađenim raslinjem, plastični stolnjaci s kojih se mrvice lakše čiste, i baka koja svakog gosta dočeka kao da je njen vlastiti unuk – sve to čini taj smještaj posebnim. 

Sobe su jednostavne, s bijelim zavjesama koje lepršaju na maestralu, i onim istim drvenim ormarima koji su tu već desetljećima. Još uvijek služe za ostavljanje robe, ali i kao čuvari uspomena. Sa stropa se, jasno, vrti ventilator. Mnoge je zdraviji ali i ekonomičniji od air conditionera…

Na večeru se ide u sandalama, s tragovima soli na koži. Dobra riba, salata iz vrta i čaša vina – sve što treba za sreću stane u taj trenutak, pod pergolom, dok se sunce spušta iza brda, a u daljini treperi svjetlo svjetionika.

I svake godine, netko se vrati. Uvijek su isti gosti i dolaze u iste datume svake godine. Rezervacije se rade godinu dana unaprijed. Kada se odlazi – najavljuje se već da se opet dolazi! Jer, u tom pansionu ne iznajmljujete sobu, tamo vas čeka ljeto kakvo pamtite i kakvo želite. Bez žurbe, bez gužve, samo tišina, smijeh i more koje nikad ne razočara…

Pansion uglavnom vode obiteljski domaćini koji goste doživljavaju kao prijatelje, a ne kao broj sobe. Svakome pamte ime, zna se što vole doručkovati i gdje vole sjesti. Prate rast i razvoj djece, znaju u koju školu idu i s kojim prosjekom su završili razred. Taj osjećaj „kao kod kuće“ ne može se kupiti, niti zamijeniti nekim ekskluzivnijim ali znatno impersonalnijim hotelskim smještajem.

Nekad se čini da su takva mjesta nestala, ali dovoljno je skrenuti s glavne ceste, uputiti se na neki otok ili u manje mjestašce i upitati lokalca za „onaj mali pansion kod starog maslinika“ i vratit ćete se u dane kad je ljeto trajalo duže, a sreća bila jednostavnija.

—-

Ono što je u tim pansionima najbolje to je da mnogo više od internetskih recenzija znači usmena predaje i pomalo zaboravljeno, ali nikada prevaziđeno zapisivanje dojmova u knjigu koja stoji na stoliću kraj ulaza.

Upisivanje u knjigu dojmova je gotovo ritual. U tišini posljednjeg jutra, s kavom u ruci, sjedneš za drveni stol u kutu pansiona, uzmeš kemijsku i započneš pisati. Papir upija misli koje dolaze iz srca – o jutarnjem pogledu na more, o osmijehu domaćice, o mirisu lavande na jastuku. 

Onoj rakijici dobrodošlice kojom te domaćin počastio…

Knjiga dojmova je opipljiva, ostaje u tom prostoru kao trag tvog boravka. Gosti koji dođu nakon tebe listaju je uz večeru ili kavu i čitaju tvoje riječi. Tvoje ljeto, tvoje rečenice – postaju dio kolektivne memorije tog mjesta. Internetske recenzije naspram toga su kao junk food naspram fine domaće punjene paprike.

One znaju biti korisne i praktične te mogu pomoći nekome da pronađe neki smještaj, ali rijetko nose onu istu emociju kao zapis rukom. 

To je kao razglednica iz nekog prošlog vremena, kao neka tiha, osobna poruka domaćinu, bez publike i bez lajkova. Ima nešto nostalgično u tome, složit ćete se, gotovo romantično. Kao da ste ostavili mali komadić sebe na tom mjestu. 

To nije brojka ili ocjena, to je priča. Baš kao što pansion nije samo smještaj, to je uspomena koja ostaje.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.