Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Šalata po pitanju restoranske ponude – pisao sam nedavno na ovim stranicama upravo o tome – zapravo ništa ne nudi. Jedan ovako elitan gradski kvart, u kojemu su nekretnine tradicionalno kupovali akademici, liječnici, odvjetnici i obitelji s bogatom poviješću, a kasnije i strana predstavništva te ambasade, skoro da nema niti jedno mjesto na kojemu možete objedovati.
Svaka čast pomalo anakronom Peri Ustaši i njegovoj slavnoj prošlosti te relativno prihvatljivoj sadašnjosti, o budućnosti ne bih sudio, nadam se da će biti postojana, ali to je premalo za ovaj kvart smješten na obronku Medvednice, sjeverno od Vlaške ulice, a koji administrativno pripada gradskoj četvrti Gornji grad – Medveščak. Riječ je naime, o jednom od najljepših gradskih kvartova s velikim brojem stanovnika ali i onih koji prema tom kvartu gravitiraju. Bilo zbog škola, fakulteta, bolnice ili športsko rekreativnog centra…
Potvrda mojoj tezi je prije koju godinu otvoreni Balance brunch bar, a koji na Bijeničkoj cesti, preko puta Spara, mora tjerati ljude od ulaza koliko im dobro ide. Ne zato što su genijalni, jer genijalni nisu iako nisu ni loši, već zato što nema ništa drugo gdje bi ovi gore spomenuti akademici, liječnici i strani predstavnici mogli nešto normalno pojesti u radijusu od pet kilometara…
——-
Elem, u moderno uređenom prostoru i ugodnoj atmosferi na terasi koja broji jedno dvadesetak stolova, jedino tamo može se popiti dobra specialty kava, matche, razni čajevi, cijeđeni sokovi te pojesti neki pekarski proizvodi i brunch zalogaji. Na meniju se nalazi jedno desetak jela; od omleta, french toasta i granola, preko Balance Breakfasta, odnosno jaja sa šunkom, brie sirom, gljivama, pečenim cherry rajčicama, slanutkom sa špinatom i focacciom, pa sve do avokado bruscheta, dimljenom lososu, kajgani i raznim ukusnim sendvičima.
Ove nedjelje, nešto prije deset sati ujutro, sa suprugom i djetetom uputio sam se upravo tamo na doručak. Šalatu oduvijek smatram svojim kvartom jer osim što sam odrastao na relativno obližnjem Jordanovcu, tu sam proveo možda i četiri najljepše godine u svom životu – one gimnazijske… (i o tome sam već pisao, isplati vam se potražiti taj članak o Šalati na ovom portalu specijaliziranom za gastronomiju). Zato sam se, eto, i uputio u ovom smjeru iako u centru postoji najmanje tri-četiri slična, ako ne i bolja mjesta za doručak ili brunch.
U moje doba na ovoj lokaciji gdje je danas Balance nije postojalo apsolutno ništa, par koraka dalje je autobusna stanica na kojoj je tada radio mali dućan u kojemu smo mogli kupiti fornete od sira ili pizze i to je, eto, bilo to. Neku simpatiju iz škole si mogao eventualno odvesti do malo udaljenije Tangente kod PMF-a ili, ako ne želite da vam je otme neki pametni matematičar pa krenete na drugu stranu što je ipak bio češći slučaj u Boing, Mambo ili Papaju. Ukoliko pak, niste željeli da vas netko vidi jer, štojaznam, osjetljive su to godine pa je mišljenje okoline mnogo toga diktiralo, čak i vašu vlastitu percepciju osobe s kojom se nalazite, sjeli bi u Braću Radić kod bolnice gdje se okupljaju samo pacijenti.
Niti jedno od tih mjesta nije, jasno, nudilo i neki zalogajčić. Da sam u to doba ovako blizu gimnazije imao ovaj Balance brunch – palo mi je danas na pamet – imao bih zasigurno mnogo više kvalitetnih spojeva nego što je to onomad bio slučaj.
Ovaj nedjeljni dejt s vlastitom obitelji prošao je također kvalitetno. Osim kava i njihovog domaćeg ledenog čaja, odlučili smo se za sendvič s pršutom i buratom, slani french toast s dva jaja na oko i prženim špekom te slatki french toast s bogatim kriškama brioche peciva uvaljanih u šećer sa cimetom, serviranim sa svježim bobičastim voćem, džemom od šljiva i šlagom. Ovo potonje idealno je jelo za malu djecu, ali kako se u mom konkretnom slučaju ispostavilo, i za razdražljive supruge.
Cijena svega toga bila je oko trideset i pet eura, a što je u kontekstu sveopćeg rasta cijena, pa i ugostiteljima za njihovu robu, još i donekle prihvatljivo.
Ambijent je bio veoma ugodan, ljudi su neprestano pristizali i da nismo kojim slučajem stigli prije deset sati, teško da bi na terasi našli stol, ali i unutra pod klimom bi nam sasvim sigurno bilo ugodno.
Stvar koju je bitno za napomenuti, makar ovako pred kraj, je da se narudžbe vrše unutra na pultu, nema konobara kod kojega ćete naručiti, ali svako jelo na koje se mora malo čekati ipak će vam donijeti za stol. To donekle ubrzava cjelokupni proces naručivanja a imate istovremeno priliku u njihovom frižideru vidjeti većinu proizvoda pa možete na licu mjesta odabrati još nešto što vam se svidi. Problem može nastati samo ukoliko netko stane na krivu kasu jer, eto, imaju dvije. Jedna je za one koji žele tzv. “Take out”, a druga je za one koji svoju narudžbu namjeravaju konzumirati “in house”.
Danas je tako jedan gospodin greškom naručio na toj kasi pa su ga onda preko reda preveli na ovu drugu kasu jer je, kao, prvi naručio. Na moju opasku da bih i ja, je l’, prvi naručio da sam stao na kasu na kojoj nikoga nema, a ne u red s deset ljudi ispred mene na ispravnoj kasi, nitko nije adekvatno reagirao ali nije me iskreno govoreći bilo ni briga. Činjenica da se negdje na Šalati može bilo što za jesti naručiti, pa makar stajao u redu za to i bio nepravedno zaobiđen od strane drugih gostiju, neizmjerno me veseli.
Jedan ovako lijep i za Zagreb značajan gradski kvart s velikim brojem stanovnika i onih koji prema tom kvartu iz raznih razloga, pa makar i zbog lijepe mladosti koju su tu proveli, povremeno gravitiraju, zaslužuje još mnogo više ovakvih mjesta ali po potražnji kojoj sam danas svjedočio uvjeren sam da će do toga veoma brzo doći.
Šalata bi, uvjeren sam, trebala postati nova hit gastrolokacija u gradu!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
