Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Nije me se ticalo, što bi se ono reklo… Ali, kada mi se to ukazalo pod vlastitim prozorom, u Bogovićevoj ulici, tamo negdje u večernjim satima, bilo mi je ipak drago da znam o čemu je riječ pa da se ne uplašim poput mojih susjeda koji su podlegli općoj histeriji.
Centar grada jučer je bio okupiran kao što to bude slučaj za vrijeme velikih i značajnijih reprezentativnih utakmica. Iz svih dijelova Hrvatske ljudi su došli, iz Zagreba su otišli. Raširile su se zastave, okačilo ih se po suncobranima na kafićima i mnogo se pilo, na radost ugostitelja, i glasno pjevalo. Na žalost susjeda. Atmosfera je mnogo više bila kao da je nogometna utakmica, i to protiv Srbije sudeći po količini domoljubnog naboja, nego Advent s kojim su mnogi povlačili paralelu.
Ta količina naboja međutim čudi jer nikakve utakmice, poznato je, nije bilo, a ovakvo nabrijavanje na koncert dan prije je ipak malo besmisleno. Jučerašnja večer u centru grada bila je zapravo čista suprotnost of Adventa i Badnjaka koji se u Zagrebu slavi u centru grada. Sličnost je bila samo količina ljudi koji su okupirali Gajevu, Bogovićevu, Cvjetni trg te obližnje ulice, ali atmosfera nije bila ni približno tako dobra…
Umjesto poljubaca u obraz i želja za sve najbolje, poruke su bile sasvim druge. U jednom trenutku da, eto, stižu i Jure i Boban. Kolege s drugih medija objavile su video. Sa zvučnika se nije čula Mariah Carey i njen vječni hit u kojem pjeva o svom srcu nego je Marko Perković pjevao o ruci koja će četnike stići i u Srbiji. Na glavi se nije nosila kapica Djeda mraza već neke zelene beretke s pribadačom koja je podsjećala na hrvatski grb samo s krivim rasporedom boja u šahovnici, a umjesto lijepo dotjeranih ljudi koji bi za Badnjak izabrali najbolje odijelo u ormaru i djevojki u najljepšim haljinama – koje bi gradski šnel fotografi ovjekovječili za neke modne portalske rubrike – ti izvještaji su sada izostajali. Dominirala je naime samo jedna boja koja to, eto, zapravo ni nije, a ni poruke ispisane na tim majicima zapravo nisu nešto…
Treba spomenuti da su se te beretke i majice prodavale na licu mjesta iz nekih plastičnih vrećica bez računa ali i smisla. Stajalo se po stolovima, nadalje, penjalo po zidovima i umjesto kuhanog vina pilo Žuju iz limenke kupljenu na kiosku na trgu ispred kojega je bio red sve do Britanskog placa.
Svaki prolaznik je bio ili uzbuđen, zbunjen ili pasivno agresivan. Uglavnom nisu znali kuda se treba kretati i kamo poći, ali bilo je to zapravo i svejedno jer, gdje god da su se našli, bilo im je isto. Thompson je treštao sa zvučnika, stajali su Hrvat do Hrvata, bili su ponosni da su, barem na jedan dan, zauzeli Zagreb… Glavni grad svih Hrvata!
Ostatak grada bio je podijeljen. Jedni su govorili: “ovo je Hrvatska!“, drugi “ovo je cirkus!“, a treći jednostavno nisu znali gdje im je auto. Policija je bila prisutna, ali više manje opuštena. Sve je bilo više manje pod kontrolom osim zvučnika. Oni su sasvim sigurno bili izvan zakonskih decibela, ali to je mala cijena koju je centar grada jučer morao platiti. Tu i tamo koji pretjerano pijani maloljetnik ili mlađi punoljetnik… Većina priča o prometnim gužvama, barem za jučerašnji dan, pala je u vodu, a nije sada bilo ni nekih pretjeranih ispada ili nereda. Baš kao da je utakmica, ali ni malo da je Advent.
Što će to danas biti na hipodromu, preostaje nam tek da vidimo, ali sumnjam da će i to biti baš blagdan mira i ljubavi.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
