U Al Cambio, jednom od najhvaljenijih bolonjskih restorana, nitko nam se nije javio na točno 30 telefonskih poziva. Ne odgovaraju ni na mail ni na poruke

Put za Bolognu isplanirali smo par dana prije nego što smo krenuli u taj povijesno i gastronomski važan grad. Uzimajući u obzir kasno planiranje puta, nismo mogli dobiti nekoliko restoranskih rezervacija koje smo htjeli. Restorani u Bologni općenito pucaju po šavovima. Samo u salumerie i pizzerije se može ući rezervacije. Dan prije polaska, otkrili smo da lokalni mediji, ali i internacionalni vodiči hvale Al Cambio, restoran izvan centra grada, do kojeg morate doći autom ili gradskim prijevozom.

Al Cambio navodno ima jednu od najboljih ponuda tradicionalnih jela u Bologni, nešto što bi nas zanimalo. Ima i Michelinov Bib Gourmand. Stoga smo pokušali rezervirati preko interneta. Službena stranica ne postoji, u rekonstrukciji je. Pa smo poslali mail. Na koji nam nitko nije odgovorio. Zatim smo zvali na oba telefonska broja istaknuta na stranici. Na koje nam se nitko nije javio. Na sam dan puta zvali smo ponovno očekujući da ćemo, ako već ne uspijemo rezervirati stol barem dobiti informaciju da nema slobodnih stolova. Al Cambio samo nazvali više od trideset (brojkom: 30) puta. Prije radnog vremena, za vrijeme dvokratnog radnog vremena, i nakon radnog vremena. Nitko nam se nije javio. Poslali smo poruke preko društvenih mreža vlasniku, kuharu i ljudima povezanima s restoranom. Nitko nam na njih nije odgovorio. Zvali smo hotel u kojem je smješten Al Cambio. Oni su se uspjeli javiti, ali nisu bili od nikakve pomoći. “Morate nazvati direktno restoran, ja vam tu ne mogu pomoći,” rekao nam je pomalo nepristojno glas sa druge strane linije.

Nakon svega, možda bi netko i odustao od odlaska u Al Cambio. Međutim, mi smo odlučili dalje istražiti zašto jedan restoran ne izvršava svoju osnovnu funkciju, a to je javiti se na telefon kako bi gosti mogli rezervirati svoje mjesto. Restoran se za večeru otvara u 19:30 sati. Parkirali smo u 19:25 ispred restorana i odlučili izvidjeti situaciju. Ispred restorana nije bilo nikoga. Možda ne radi. Treba pozvoniti na parlafon pa će netko doći. Kad smo to učinili došao je neki voditelj restorana kojem smo objasnili da smo zvali i zvali i bezbroj puta, ali je samo slegnuo ramenima i rekao da su oni danas “fully booked” i zalupio nam vrata ispred nosa. Nema isprike, nema pitanja bismo li došli neki drugi put ili kako nam može pomoći da ipak jednom u naša tri dana probamo navodno najbolje lazanje u Bologni.

Uspjeli smo uloviti neku mladu kuharicu koja je izašla zapaliti cigaretu kako bismo ju upitali dodatne informacije. “Ja vam ovdje radim tjedan dana i vidim da se javljaju na mobitel cijeli dan.” Rekla nam je vidno uznemirena jer je očigledno da se dosta ljudi na to žali, kao što smo vidjeli na Google recenzijama. Nakon te interakcije, zaključili smo da zapravo nikad ne želimo biti gosti u restoranu Al Cambio pa smo sjeli u auto i otišli u centar u fantastičnu Allegru. Što nam govori ova anegdota iz Bologne? Zapravo puno toga. Profesionalno se bavimo restoranima. Restorane nazivamo skoro svakodnevno. Koliko god Hrvatska bila turistička zemlja i koliko god i na našoj obali neki restorani pucaju po šavovima od navale turista, svaki od njih će vam se javiti na telefon, odgovoriti na mail ili poruku preko društvenih mreža. Prema hrvatskim ugostiteljima smo često oštri, ali gotovo uvijek ispunjavaju minimalne uvjete rezervacije, bilo da je riječ o najmanjoj konobi na svijetu, restoranu na udaljenom otoku gdje signal nije najbolji ili u centru Dubrovnika usred sezone.  

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.