Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U Lopudsku luku, nema ni mjesec dana, uplovio je youtuber iz Srbije koji na svom kanalu jede, pije i puši, podriguje i psuje, često sve to istovremeno, a što prati više od 300 tisuća pretplatnika. Debeli Sremac je zvijezda svog žanra, namijenjenog uglavnom muškoj publici, koja u obožavanju roštilja i divovskih porcija vidi i svoj društveni statement. U društvu Debelog Sremca bio je ovom prilikom i poznati snagator iz BiH Nedžmin Ambešković, koji slovi za jednog od najjačih ljudi na svijetu i čiji osobni rekord u mrtvom dizanju iznosi čak 453 kilograma. To je skoro tri puta veća težina nego što je vaga pokazuje kada Nedžmin, prilikom mjerenja uoči nekog natjecanja, na nju stane.
Njih dvojica su na preporuku skippera koji ih je iz grada Dubrovnika vozio po Elafitima, prelijepoj skupini otoka smještenoj zapadno od Dubrovnika koju čine Šipan, Koločep i Lopud, došli u restoran Dubrovnik na ovom posljednje spomenutom otoku.
Naručili su otprilike sve što se nalazi na meniju, a čekanje su prikratili jednom cigarom za koju se, čim su je pripalili, ispostavilo da im ne paše niti se znaju baš najbolje s njom ophoditi, pa su je ostavili sa strane da lagano izgara dok njih dvojica ponavljaju jedno te isto pitanje jedan drugome o tome kako se osjećaju. Odgovor je valjda neka njihova interna šala koja nama neupućenim gledateljima tog YouTube klipa ništa ne znači a i bez veze zvuči: “Osjećam se fantastično,” odgovaraju svaki put na to pitanje kao papige, “Kao da lebdim…”
Ponovili su to jedno stotinu puta, a naknadno razmišljajući o tome čini mi se da bosanski snagator zapravo ništa drugo nije ni rekao tijekom tih četrdesetak minuta koliko njihov video traje. Za Sremca bi također bolje bilo da je u par navrata poput njegova kolege ostao mudrac…Pa iako se Nedžmin nije verbalno previše izražavao, njegovi izrazi lica sasvim su dovoljno rekli o stanju u kojemu se dobar dio tog snimanja nalazio.
Kako je naime, profesionalno osoblje restorana Dubrovnik počelo iznositi svoje specijalitete, a s obzirom na to da im se restoran nalazi skoro pa u moru pa su, jasno, servirali ribu i druge morske specijalitete, on se očito nenavikao na tu vrstu prehrane uplašio da bi mogao ostati gladan.
Napravio si je stoga, dok su pred njim na stolu stajali prekrasna plata s carpacciom od hobotnice i sabljarke, tuna tartar sa svježim avokadom, salata od hobotnica i marinirani inćuni i kozice, ignorirajući dakle sve to čovjek si je napravio – sendvič od sira. Pritom, jasno, nije uzeo ni crni domaći kruh napravljen sa crnilom od sipe, što je posebna delikatesa u ovom restoranu, već obični bijeli.
“Kakav car!”, komentirali su ljudi na YouTubeu, pratitelji takvih sadržaja, a on se, pretpostavljam, osjećao fantastično, kao da lebdi…
Strah ga međutim još nije bio prošao, jer iako je predjelu doskočio i izbjegao kontakt ribom, školjkom i rakom, brinulo ga je što će biti s glavnim jelom.
Njegova sreća je bila da voditelj ove emisije, osim kao Debeli Sremac poznat još i po nazivu Hugestaff, a što ga također dobro opisuje, također nije znao što bi poduzeo sa svim tim silnim plodovima mora koji im pristižu za stol. Nije znao ni što se nalazi na tom njegovom tanjuru pa su možda i jedini zabavni trenuci reportaže oni kada jede sipu a misli da je to hobotnica, dok uzima škampe govori o jastogu ili, štojaznam, kada Nedžminu stavlja kozicu u usta i na pitanje od ovoga što je to on odgovara da ne zna.
Nema čovjek, eto, pojma!
To neznanje je bilo zabavno pa ga možda – palo mi je na pamet – tolika masa ljudi uprava zbog toga i prati, ali s druge strane bilo je nekako i ružno za gledati. Dva odrasla, predimenzionirana muškarca u identičnim potkošuljama, bez ikakve kulture po pitanju prehrane a za što možda nisu ni sami krivi već ih je to uslijed raznih životnih okolnosti jednostavno zaobišlo, trkeljaju neke besmislice o hrani pri tome ni ne primjećujući da se pred njima nalazi vjerojatno najkvalitetnije i zdravije jelo s kojim su se ikada susreli.
——-
Elem, otprilike u tom trenutku je i glavni konobar u restoranu, koji se do tada iznimno trudio da im prezentira sve te ljepote koje imaju te kako ih pripremaju, jer eto ipak velik broj ljudi bi to mogao vidjeti pa onda odlučiti i navratiti u njihov restoran, digao je ruke od takvog svog pristupa. Bio je naravno i dalje veoma ljubazan i profesionalan te im je do kraja servirao riblji meni, ali vidjevši da to njima zapravo ništa ne znači – niti znaju što je, niti će ispuniti svoj primarni cilj samo da se dobro najedu – ponudio im je da probaju i meso.
Glavni kuhar pred Debelog je Sremca i njegovog gosta iznio veoma bogat mesni izbor, a Nedžmin je ponovno progovorio, ali ovoga puta izrazom lica na kojem je prvobitni strah zamijenila čista sreća.
“Ti si mi najdraži čovjek u restoranu!” rekao je donosiocu mesa, a i Debeli Sremac je dodao kako od svih plodova mora – unaprijed se ispričavam što prenosim ovu jeftinu foru – najviše voli kada janje upadne u more.
Izbor mesa je zaista bio raskošan. O tome nema govora. Teleći i juneći tomahawk, dva juneća bifteka, janjeći fileti…
“Potući ćemo se oko mesa!”, rekao je Sremac Nedžminu, a ovaj nije mogao dočekati da kuhar malo dodatno začini teletinu već mu je s tanjura na kojemu je ovaj rezao, bez obzira na mogućnost da mu odreže prst, uzeo jedan komad i odmah stavio u usta. S obzirom na to da je jedan od najjačih ljudi na svijetu, a na otoku pogotovo, nije ga previše brinula ni mogućnost da će se oko tog mesa morat potući pa ga je ostavio sa svoje strane stola teško pristupačnog bilo kome drugome.
Sremac mu je potiho rekao da meso stavi između njih dvojice, bolje će izgledati na kameri a i njemu će biti lakše dohvatljivo, ali ovaj ga nije čuo ili ga još vjerojatnije nije htio čuti.
Istovremeno im je osoblje restorana na stol donijelo i njihovu poznatu buzaru te jastoga, dagnje i škampe, na što su im Nedžmin i Debeli Sremac rekli da to malo sklone sa strane jer će to probati kad se, je l’, najedu mesa.
“Od ovoga me strah”, rekao je Sremac pokazujući na škampe, “al ću pojest – na kraju.”
Nedžmin nije to ni pogledao. Meso je bilo tu za stolom, shvatio je da neće ostati gladan i osjećao se, rekao bih, fantastično. Kao da lebdi… Nije to namjeravao ničim pokvariti, a ponajmanje pogledom na ove neke morske rakove.
Mladi konobar je dok su se njih dvojica borila oko mesa pokušao očistiti što više škampi i jastoga da kasnije mogu uživati, a Sremca je to samo nerviralo pa mu je u više navrata pokušao dat do znanja da se ne treba truditi. Istaknuo je kako poštuje ljude koji se tako hrane, ali on eto nije taj.
Premalo je, kaže, mesa od tolikog jastoga.
“To su škampi gospodine,” ispravio ga je brzo mladi konobar, a njemu je pogled ali i koncentracija već bila pobjegla prema tanjuru s mesom. Nisam to više mogao gledati, pretpostavljam da se nakon svih tih mesina u preostalih petnaestak minuta koliko je video još trajao više nisu vraćali na ovo čega se boje, a i ona cigara im je vjerojatno izgorjela do kraja. Ono međutim što sam ipak vidio to je da je video u međuvremenu pregledalo skoro pola milijuna ljudi. I to je, evo, ono jedino zbog čega je ipak dobro da su Debeli Sremac i njegov kompanjon došli u jedan od najboljih ribljih restorana na Elafitima. Ono međutim što je svima drugima ovdje promaklo jer bi, kako i priliči, ljudi uglavnom jeli ribu na ovakvom mjestu – to je da u restoranu Dubrovnik imaju i izvrsnih mesnih jela. Pola milijuna ljudi, uključujući i mene, sada evo i to zna. Ako je cijena toga bila da moramo pogledati ovih četrdesetak veoma tužnih minuta – onda se isplatilo!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
