Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Čim smo ušli u legendarni pulski hotel Brioni obnovljen prije dvije godine, dočekala nas je uzorna recepcija. Odlazak u hotelske restorane često se zna pretvoriti u debakl, jer recepcije u pravilu nisu zainteresirane za vanjske restoranske goste, a restoran ne može utjecati na indiferentnost recepcije. To nikako nije bio slučaj u pulskom hotelu Brioni. Na recepciji su nas odmah zainteresirano pitali gdje smo se uputili, jesmo li u Brionima prvi put i treba li nam pomoć.
Naša uzorna recepcionerka osobno nas je odvela do restorana, usput pričajući o bogatoj povijesti hotela i svim bitnim točkama u hotelu koje nas mogu zanimati kao vanjske goste. Ovakvu razinu gostoprimstva nismo doživjeli ni u hotelima s puno prestižnijim oznakama na ulazima. Kad smo ušli u izvrsno uređeni restoran Sophia, nazvan po glumici Sophiji Loren, slavnoj gošći Brijuna, ostali smo ipak malo iznenađeni.
Sophia se na internetu (posebice na Google mapsu) predstavlja kao fine dining restoran, ali to je samo djelomično točno. Restoran je fine dining po usluzi, ponudi određenih stranih etiketa vina, nekoj vrsti degustacijskog jelovnika i još nekoliko procedura koje prate takve restorane, ali ona je punokrvni steakhouse. U Istri su možda dva ili steakhousea vrijedna spomena. Ni u cijeloj Hrvatskoj nema ih puno. Ali, zašto smo ostali iznenađeni kad smo ušli u restoran? Zato što u njemu nije bilo apsolutno nikoga. Što je krajnje neobično za subotu navečer u, kako nam se čini prilično popunjenom hotelu s mnogo luksuznih automobila na parkingu.
Očito je brendiranje Sophie kao fine dining restorana odvratilo goste koji sasvim sigurno mogu platiti večeru, jer kad ste prazni u subotu navečer a hotelski bar i sporedni restoran gotovo puni, nešto je pošlo po zlu. Stoga bismo predložili menadžmentu Briona da svoj marketing preusmjeri u promoviranju Sophie kao steakhousea, jer njezina kuhinja to zaslužuje. Kasnije se restoran ipak nešto popunio, ali ne u mjeri u kojoj bi koristio svoj puni potencijal.
Naša je večera započela laganim ali vrlo dobrim složencem od gljiva. Kruh je tek prolazan, maslac je puno bolji, a Chiavalonovo maslinovo ulje napravljeno posebno za meso izvrsno. Klasično pripremljeni tartar biftek školski je primjer kako bi se trebao pripremati, u svim mogućim elementima osim po jednom. Tartar biftek imao je ispravnu teksturu, bio je dobro začinjen i imao notu luksuza zbog čipsa od masnoće wagyu govedine i emulzije crnih tartufa, ali nije imao ni natruhe ljutine. Znamo da Hrvati uglavnom ne vole ljuto, ali zabrinjavajuće je što se sve više hrvatskih restorana boji dodavati bilo kakvu ljutinu u tartar bifteke. Tartar biftek naprosto zahtijeva dozu ljutine. Još nas je više razočaralo to što nam nitko nije ponudio da si sami doziramo ljutinu, unatoč tome što smo vidjeli da drže više vrsta ljutih umaka.
Izbor steakova nije velik, ali je dostatan. Hrvatske steakove nismo vidjeli, ali Sophia zato drži američki, talijanski, nizozemski i japanski wagyu. Odabrali smo striploin iz Italije i filet mignon iz Sjedinjenih Država. Oba komada mesa na stol su došla tehnički perfektna, medium i medium rare kako smo naručili, s vrućim tanjurima, ravnomjernim crvenkastim presjekom bez kapljice “krvi”. Što govori o poštovanju ispravnih procedura u Sophiji.
Bez ikakve konkurencije riječ je o nekim od najboljih stranih rezova mesa koje se mogu probati u Istri, a kotiraju jako visoko i na nacionalnoj sceni. Prilozi su također na visokoj razini. Krumpiriće ne možete prestati jesti, dok su glazirane male mrkve servirane u simpatičnoj minijaturnoj Lava posudici ukusne i dopadljive. Šteta je jedino što Sophia ne nudi pržene kolutiće luka, koji vrlo dobro idu uz steakove. Uz glavno jelo smo još dobili gotovo odličan bearnaise umak ipak malo pretešk eteksture, i nešto slabiji demi glace. Oba umaka serviraju se, ispravno, posebno i gosti ih sami doziraju. Iako su oba umaka bila dobra, voljeli bismo vidjeti malo više izbora.
Cheesecake s odličnom karamelom od kozjeg mlijeka uspješno je zaključio večeru. Pohvalno je što se svi deserti rade i pripremaju samo za Sophiju, a ne za cijeli hotel. Vinska karta je vrlo dobra, pogotovo u sekciji šampanjaca gdje se mogu pronaći Dom Perignon i Krug, mjestimično preskupa ali s jednom jedinom iznimkom. Nismo mogli odoljeti Punta Greci koja je jedno od dva ili tri najjeftinija vina na karti s cijenom od 60 eura, i može se naručiti i na čašu. Nadalje, piti Punta Grecu u hotelu u neposrednoj blizini najjužnijih vinograda u Istri je zaista poštovanje mikrolokalnosti, a i cijena je korektna.
Osim u par sitnih greškica, servis je funkcionirao vrlo dobro, na razini boljih fine dining restorana u Hrvatskoj. Večeru s jednim predjelom, dva steaka s prilozima i jednim desertom i buteljom Punta Grece platili smo 220 eura. Što s obzirom na ambijent, servis, količinu i kvalitetu hrane (iako nismo uzeli degustacijski jelovnik, dobili smo četiri ili pet pozdrava iz kuhinje) zapravo i ne bi trebalo biti puno.
Grand Hotel Brioni, Verudela 16, Pula
HRANA 4/+4 VINO: 4 SERVIS 4 AMBIJENT -4
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
