Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Nedavno smo pisali o tome kako su vlasnici Zlatne školjke transformirali staru gostionicu u odličan restoran. S nadom u sličan ishod, danas smo se uputili u restoran Dvije lipe na Trešnjevci.
Dvije lipe nekad su bile gostionica na središnjoj lokaciji Trešnjevačkog trga, između Trakošćanske i Krapinske ulice. Ime su dobile po dvjema lipama koje su krasile terasu, s koje se pružao odličan pogled na užurbani trg i tržnicu. Nisam sigurna kad je gostionica točno otvorena, ali prema nekim izvorima radila je već nakon Drugog svjetskog rata. Imala je kultni status, vjerojatno više zbog lokacije nego zbog kvalitete hrane.
Nakon zatvaranja, negdje sredinom 2000-tih, gotovo je dvadeset godina ondje bila kockarnica ili kladionica; teško mi je znati razliku. Krajem 2025. prostor se ponovno otvorio kao restoran, što su stanovnici Trešnjevke dočekali sa zadovoljstvom.
U Dvije lipe se danas jasno vidjelo koliko su popularan restoran u ovom dijelu grada. Vrlo je užurban, relativno pun gostiju koji dolaze na gablec i nastavljaju dalje. Za našeg boravka izmijenilo se nekoliko stolova. Gosti se nisu dugo zadržavali, barem ne danas, za radnog dana.
Mi smo, međutim, imali vremena i dali si truda probati dosta toga iz ponude restorana. Klimatizacija u cijelom restoranu nije radila, pa su se svi gosti ugurali u malu ulaznu prostoriju gdje se donekle moglo živjeti na vanjskih 30 stupnjeva. Konobarima ne bih bila u koži; unutra je zaista bilo jako vruće.
Za predjelo smo naručili platu s paštetama, pilećom i gusjom, i tartar biftek. Paštete su bile vrlo mekane i vodenaste, toliko da su se gotovo stopile u jednu masu, pa nikako nismo mogli razabrati što zapravo jedemo. Sve je imalo isti okus. Tartar biftek bio je presitno narezan, gotovo samljeven, iako dobro začinjen.
Nakon ispodprosječnog predjela, glavna jela nisu bila ništa bolja. Teleća jetrica na žaru imala su neugodan okus užeglog ulja. Restani krumpir bio je gnjecav, bez karakterističnog okusa, više nalik pireu nego restanom krumpiru. Maslinovo ulje kojim smo pokušali popraviti okus jetrica stiglo je u masnoj generičkoj boci koju smo jedva otvorili jer nam je klizila iz ruku. Pašticada je bila potpuno bez karaktera, u prerijetkom umaku, iako su njoki bili sasvim dobri. Vinska karta je siromašna, ali su nam vino na čaše, Jakovac Cuvée, točili vrlo galantno i naplatili znatno manje od konzumiranog.
Najsvjetlija točka ovog gastronomskog iskustva bili su zapravo konobari, koji su nas uslužili predivno i srdačno, kao da smo svakodnevni gosti. Razumijem zašto se ljudi ovdje osjećaju dobrodošlo. Dokaz tome bila je vremešna gospođa koja je ušla u restoran nedugo nakon nas i zatražila svoj uobičajeni stol. Dobila ga je, kao i gin-tonic koji joj je stigao na stol u sekundi. To nam je pokazalo da Dvije lipe očito imaju stalne goste.
Za razliku od Zlatne školjke, gdje su pokazali vrlo visok gastronomski nivo, Dvije lipe goste očito privlače iz drugih razloga. Porcije su izdašne, a gosti izlaze siti i zadovoljni.
Stoga ne mogu u potpunosti reći da su Dvije lipe zakazale. Moguće je da gosti ondje ipak dobiju upravo ono po što su došli: dnevni obrok nakon kojeg kod kuće više ne moraju jesti. Za oskudnu Trešnjevku, moguće je da su ispunile svoju svrhu.
Što mi smeta?
Kao redoviti gost restorana koji zaista uživa u svakom aspektu boravka u ugostiteljtskom objektu, s punim poštovanjem prema zahtjevnosti kvalitetnog vođenja profesionalnih restorana, pomalo mi smeta naslov moje kolumne, jer ne želim da se moj doživljaj svede na kritike i šturo navođenje pogrešaka. Banalno bi bilo ograničiti moje osvrte na pronalaske problema u restoranima. Intencija mi je da ukažem, kao gost i platiša, na propuste koji umanjuju moj doživljaj boravka u restoranu.
Dijelom radi posla ali i privatnih afiniteta, mnogo vremena provodim u restoranima. Postali su mi svojevrsni dnevni boravak i mjesto susreta. Teško mi je zamisliti i pronaći mjesto na kojem bih više voljela proživjeti lijepe trenutke s obitelji, prijateljima i poslovnim partnerima od restorana. Restorani su preuzeli primat u našem društvenom životu i zato si dajem za pravo imati određena očekivanja. Ako pritom dodamo aspekt inflacije i trenutnih cijena koje plaćamo, zar je neobično da želim da taj doživljaj bude na razini očekivanog?
U zadnje vrijeme doživljavam upravo suprotno. Pad kvalitete usluge, ponude, higijene i kreativnosti. Potpuno svjesna borbe koju ugostitelji vode s radnom snagom i cijenama, ipak smatram da trebamo stremiti boljemu.
Iz ugla običnog konzumenta i laika, iznosim svoj osvrt u nadi na neću nikoga uvrijediti, već upravo suprotno, pomoći da otkrijemo što to goste smeta, vjerujući da će ugostitelji prepoznati moju ispravnu namjeru.
U fokusu mog osvrta je puno više od same kvalitete hrane, već dojam svakodnevnog korisnika na ponudu vina, uslužnosti konobara, urednosti servisa, pratećih usluga i općenitog iskustva.
“Što mi smeta” je smjer napretka.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
