Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Badnju večer, jako lijepu Badnju večer, proveli smo kod kuće, u društvu par pametnih i mladih ljudi. Servirali smo francuski kavijar Caviari Oscietra , debelo rezani dimljeni Petrossian Tsarina losos s kućnim kondimentom od chevrea, maslaca, limunove kore, Tabasca i mnogo svježeg kopra. Skuhali smo elegantni rižoto s tamnim dashijem, shitake gljivama i bellotom (bez parmezana). Prelijepu čokoladnu tortu ispekao je Magnolijin pastry chef Tin Lesić.
Pili smo Maillartov Rosé, Dom Perignon iz 2015, fascinantno vibrantni i mladi Silex iz 2016. i opojni Simčičev Leonardo iz 2018. Klasični Badnjak boljih vremena. Za večerom smo se zapričali o Božiću nekad i danas. Pa nas je zbunilo kako naši mladi gosti (21 i 25 godina) ne znaju gotovo ništa o tome kako se Božić, najveći globalni ne samo kršćanski blagdan, obilježavao u komunističkoj Jugoslaviji. Ne znaju, jer ih naš katastrofalni školski sustav nije naučio mnogim bitnim činjenicama iz hrvatske prošlosti.
U ovom tekstu ne želimo previše ideologizirati ni osuđivati. Mislimo, međutim, da je važno podsjetiti na nekoliko takvih činjenica.
1. Od kasnih četrdesetih do kasnih osamdesetih godina Božić je u Hrvatskoj bio ilegalan. Nije imao status državnog praznika. Bio je normalan radni dan.
2. Božić se mnogogdje svejedno tolerirao: u osnovnoj školi Vladimir Nazor u Zagrebu nastavnici nikad nisu pisali neopravdane sate učenicima koji na Božić nisu došli na nastavu. U Matematičkoj gimnaziji i čuvenoj gimnaziji u Križanićevoj ulici podrazumijevalo se da barem pola škole na Božić izostaje, dok smo na Badnjak u učionice unosili veće količine alkohola i kolača.
3. Sve do sredine osamdesetih nije bilo shopping groznice kakva sada obilježava Božić u Hrvatskoj i svugdje u svijetu.
4. Bakalar je i onda bio obavezan (iako ne razumijemo zašto).
5. Restorani su na Badnjak za ručak bili gotovo jednako puni kao danas.
6. Crkve su za polnoćku bile bitno punije nego danas. Veliki kardinal Franjo Kuharić, kojeg njegovi nasljednici nisu ni intelektualno ni moralno dostojni, držao je otvoreno politički i dubinski mudre propovijedi pred tisućama ljudi okupljenih ispred zagrebačke Katedrale (nismo svi stali u Katedralu).
7. Mnogi su kafići radili cijelu noć iza polnoćke.
8. Božić se nije vidio na državnoj televiziji. Privatnih televizija nije bilo.
9. Ljudi zaposleni u državnim službama, osobito u vojsci i policiji, nisu smjeli javno slaviti Božić jer su mogli imati problema na poslu. Ta se represija bitno slabije manifestirala u Zagrebu nego, primjerice, u Splitu, Rijeci ili Osijeku.
10. Tvrtke nisu isplaćivale božićnice.
11. Premda je bio poluilegalan, Božić se mnogogdje javno i glasno obilježavao, i to kao povod političko-nacionalnog prepoznavanja. U BP Clubu genijalnog vibrafonista Boška Petrovića, svakog se Badnjaka oko jedan prije ručka ritualno, punim glasom, pjevala Zajčeva budnica U boj, u boj, mač iz toka braćo! Svatko u centru Zagreba tko je držao do sebe, pokušavao se na Badnjak ugurati u BP.
12. Božić je postao državni blagdan tek 1989., pet mjeseci prije prvih slobodnih izbora koji su nužno doveli do pada komunizma i raspada Jugoslavije.
Fotografija/Muzej 80tih
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
