Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Pisao sam često o svom dedi, moguće da ste već čitali nešto o njemu, a ona legendarna priča o njegovoj posljednjoj cigareti ušla je s vremenom i u Zbornik hrvatske kratke priče. Ili je, eto, svakako trebala tamo ući ukoliko takav zbornik uopće postoji… Lako ćete je pronaći na World Wide Webu ako vam je slučajno promaknula. Priča, međutim, o mojoj baki, njegovoj supruzi i majci moga oca, također je vrijedna pisanja i, još važnije: čitanja.
Sjetio sam je se danas za ovaj blagdan Svih svetih koji mi je, baš kao i mnogim Zagrepčanima, oduvijek bio jedan od dražih. Nazivali su ga nekoć, pričali su mi stariji, i malim Božićem. To mi je oduvijek bilo sasvim logično. Razloga za to je mnogo, a uglavnom su svi vezani uz taj neki obiteljski duh koji bi tih dana više dolazio do izražaja, pa i uz izbor jela i pića koji bi se na taj dan servirao za ručak, kao neki centralni događaj dana nakon kojega bi se obiteljski pohodilo na groblje, ali odnedavno je i element snažne komercijalizacije blagdana jedna od tih sličnosti.
Danima su naime, moguće ste primijetili, trajale pripreme za današnji blagdan. Prilazne ulice prema Mirogoju i krematoriju zatvorili su već početkom tjedna, policajci su stajali maltene s dugim cijevima na Bijeničkoj cesti tamo gdje je skretanje prema Mirogoju, a isto tako na Mirogojskoj nekoliko specijalaca držalo je barikade da se slučajno ne bi automobilom približili našim dragim pokojnicima kojima treba vječni mir.
Ispred Bolléovih zidina i arkada, međutim, kao da su trajale pripreme za neki sajam. Prodaja cvijeća, svijeća, ića i pića, bila je cijeli tjedan u punom zamahu. Dovozili su se kontejneri s raznom robom. Kestenje je rušilo cjenovne rekorde, burze su ludovale, prodavale su se košpice i kokice, a od ove godine – bio sam u blagoj nevjerici kad sam to vidio – i fritule. Štand s balonima bio je možda malo previše, ali do tog trenutka kada sam njega ugledao na kraju parkirališta ništa me više nije moglo iznenaditi. Samo što nisu doveli male ponije da se djeca slikaju kako ih jašu…
“Kikiriki, košpice!”, uzvikivao je prodavač ispred Džamonjina spomenika žrtvama, nestalim i zatočenim hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata, a u pozadini se čulo i škljocanje fotoaparata za objave koje će kasnije na društvenim mrežama skupljati lajkove.
Nedostajao je samo šnelfotograf koji će za neku nemaštovitu portalsku rubriku zabilježit tko je sve bio na groblju i što je, jasno, pri tome imao na sebi.
Unatoč tom folkloru, međutim, koji se u sve većoj mjeri pojavljuje posljednjih godina, blagdan Svih svetih – ponovit ću još jedanput sasvim siguran da nisam usamljen u tom razmišljanju – oduvijek mi je bio jedan od dražih. Jer, jasno, na sam taj dan, kada se na groblju okupi više desetina tisuća ljudi, u potpunosti se promijeni ta vašarska atmosfera u nešto nevjerojatno svečano i dostojanstveno. Prodavač košpica se više ne čuje, njegove uzvike proguta žamor ljudi koji susreću svoje poznanike te ih ispituju o njihovim najmilijima, a i sve te neke velike face koje se po groblju namjeravaju kretati kao da je riječ o Bogovićevoj ulici i zagrebačkoj špici, odjedanput postanu veoma male suočene s onom crticom na nadgrobnim spomenicima između nečije godine rođenja i smrti.
Memento mori, kažu stari Latini, a mi bismo se, na ovaj dan više nego ikad, trebali prisjetiti da smo smrtni.
I, jasno, onih svojih koji su nas napustili… Baš kao što sam ja, evo, učinio sa svojom bakom.
——-
Ne pamtim je, jasno, iz vremena u kojemu je nastala ova fotografija, dijeli me cijela jedna generacija od toga, ali opet mi je nekako ovdje, s ovim za nju specifičnim osmijehom, a koji se ne sastoji samo od usana već i od očiju, neobično bliska i poznata.
U mojim sjećanjima baka je uvijek bila za šporetom i vidim joj samo leđa dok kuha. Prvo u maloj kućici na Jordanovcu gdje sam svaki dan nakon škole išao na ručak, a kasnije u velikoj kući na Jordanovcu gdje sam i dalje – iako je tu u blizini bila i kuhinja mojih roditelja – učestalo bježao na svoj omiljeni ručak te jedan od njenih mnogobrojnih specijaliteta.
Domaći kruh, pohana piletina, špinat, pire i, naravno, Cedevita s dvije žlice šećera (tajni začin svake bake da pridobije naklonost svojih unuka). Čak i nakon toliko godina, ova formula za mene predstavlja definiciju čiste, stopostotne sreće…
Po uzoru na dedinu priču o posljednjoj cigareti krenuo sam stoga pisati priču o bakinoj prvoj pohanoj šnicli, premijerno za portal specijaliziran za gastronomiju, a za koju sam pretpostavio da je nastala u njenoj veoma mladoj životnoj dobi kada je uslijed nesretnih i, krajnje tragičnih okolnosti, još kao dijete ostala bez majke te skupa sa svojih petero sestara i braće morala naglo odrasti. Što sam međutim više ulazio u njenu životnu priču i dolazio do mnogih nepoznatih mi detalja, postajalo mi je sve jasnije da to neće biti samo kratki zapis o mojoj baki Jeleni, po zanimanju profesorici u zubotehničkoj školi, već roman o nevjerojatnoj snazi i ljubavi žena, majki i baka iz prve polovice 20. stoljeća.
Epohalno dakle, djelo koje će biti – barem mi se tako čini jer što sam stariji to više uviđam da u sebi nemam ni približno snagu koju su imali moji preci – podjednako teško meni za napisati, kako je njima bilo za proživjeti.
Ona se pred kraj svog života nažalost više ničega od toga nije mogla sjetiti, ili možda bolje da nije, pa je svoje posljednje dane provela lišena prisjećanja na neke zbilja teške životne trenutke okružena isključivo pažnjom onih zbog kojih je sve to i izdržala s ovim osmijehom vidljivim na priloženoj fotografiji. Ali, da ćemo se svi mi zauvijek sjećati njezinih leđa koja su sve te godine na sebi nosile sav teret ovog muškog svijeta kojim je bila okružena – ne dobivajući za to, niti tražeći ikakvo priznanje – samo kako bi jednog dana onako čvrsta i snažna, doduše malo pogrbljena, mogla stati na put pogledu jednog malog dječaka prema njegovim najdražim pohancima koji su se s mnogo ljubavi pripremali, prvo u maloj kućici na Jordanovcu, a onda i u velikoj – e, to joj obećavam!
I to ne samo na ovaj mali Božić koji takvim prisjećanjima služi…
Bez obzira na to što su Sisvete moguće s vremenom malo otišle u komercijalizaciju koju spominjem na početku, te se u nekim slučajevima svijeće pale brže, redovi kod cvjećarnica su kraći, a sve više ljudi umjesto pečenke na stolu ili, što ja znam, patke s mlincima, servira se dostava iz kvartovskog bistroa (ponekad se istina i napravi ta patka s mlincima, iz poštovanja prema tradiciji, ali bez onog ceremonijalnog pritiska)… Bez obzira dakle na to, i to što se grad promijenio, ljudi žive brže i nekako su svi fokusirani isključivo na sebe, pa su Svisveti donekle izgubili onaj svoj kolektivni ton, onaj trenutak kada se svjetla lampiona upale u suton, znate sigurno na što mislim, ipak je još uvijek pokazatelj da Zagreb, makar na jedan dan, može postati zajednički grad.
Jer i kad više nema velikog, zajedničkog ručka ni punog stola, kada nema bake da pripremi pohane šnicle, ostaje ono bitno – sjećanje na te dane.
Nisam siguran hoće li taj roman sjećanja na baku i njezin prvi pohanac naposljetku završiti u nekoj antologiji hrvatske književnosti, poput one priče o dedi, niti hoće li uopće ikada biti napisan do kraja, ali ono što dobro znam je da jedan takav nesebičan život, ali i takav gastronomski specijalitet na kojemu sam odrastao, to itekako zaslužuje.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
