Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Iva Majoli najveća je hrvatska tenisačica svih vremena. To nije pitanje procjene, nego tvrdih činjenica. Iva Majoli jedina je hrvatska tenisačica koja je osvojila Grand Slam u pojedinačnoj konkurenciji. U lipnju 1997. godine Iva Majoli pobijedila je na pariškom Roland Garrosu.
Sa slavom je, naravno, došao i novac, ozbiljan novac, pa je obitelj Majoli počela investirati u sve i svašta, od teniskog centra i urbane vile na Cmroku do restorana na vrhu zagrebačkog Nebodera. Iva Majoli otvorila je Soru, japanski fusion restoran, 2008. godine, uoči izbijanja Velike krize.
Gastronomski gledajući, Sora je bila vrlo dobar restoran. I poslije sedamnaest godina čini nam se da je Sora pripremala najbolju tempuru i jedan od najboljih tartara od tune u Zagrebu. Zubatac se servirao u listu kombua, što je u ono vrijeme bilo inovativno. Niz malih jela, poput okruglica od lososa, također nam je ostao u lijepom sjećanju. Kvaliteta sushija i sashimija jako je varirala.
Cijene vina bile su, nažalost, potpuno divljačke. Niz toskanskih crnjaka, koji ionako nisu išli uz Sorinu kuhinju, prodavalo se za više od 1000 kuna po boci – prije sedamnaest godina! Simčičev Teodor je prije sedamnaest godina koštao 790 kuna, dakle više od 100 eura! Teodor ni danas nigdje ne košta više od 100 eura.
Najsmješnija je, pak, bila cijena Meneghettijeva crnog cuveea: magnum iz 2003. u Sori se prodavao za preskandaloznih 2200 kuna. Majoli se prije sedamnaest godina usudila tražiti 300 eura za hrvatsko vino! U vrijeme kad je prosječna plaća u Hrvatskoj bila 5269 kuna (700 eura). Mora se konstatirati da je Sora pokrenula kulturu divljačkih cijena vina u zagrebačkim restoranima.
Sora je trajala vrlo kratko. Zatvorila se već 2010. s više od 300 tisuća kuna nepodmirenih plaća i davanja za zaposlene. Ljeto prije zatvaranja,, Majoli i njezin tadašnji suprug Stipe Marić otvorili su Soru na Hvaru, u groznom hotelu Riva. Hvarska avantura nije produžila Sorin kratki život.
U Sori u Neboderu jeli smo barem desetak puta, za ručak, s neusporedivim pogledima na Zagreb i navečer kad se Sora pretvarala u nesputani gastrotainment. Sora je gotovo uvijek bila puna. Zašto je onda propala za manje od dvije godine?
Tri su glavna razloga. Prvo, Iva Majoli i njen suprug nisu imali pojma o vođenju restorana. Premda je vlasnica često sjedila u Sori, Sorin je servis bio najzbunjeniji u gradu. Redovito su nam donosili pogrešna jela, na narudžbe se znalo čekati sat vremena, a konobari su goste sasvim ozbiljno pitali žele li crnu ili bijelu Kozlovićevu Malvaziju.
Gospođa Majoli, strastvena partijanerica, cijeli je taj kaos relaksirano promatrala. Umjesto da zatvori restoran na par tjedana i pronađe profesionalan tim (u ono vrijeme Hrvatska je imala višak a ne manjak konobara). Dapače, sama Majoli pridonosila je kaosu u Sori jer je prevelikodušno častila valjda sve goste koje je osobno poznavala. A Iva Majoli poznavala je cijeli Zagreb.
Nikad u Zagrebu nismo vidjeli ni jedan ozbiljan, ambiciozan restoran kojim se tako loše upravljalo kao Sorom. Sora bi trebala ostati trajni poučak za restoranske investitore koji nisu ugostiteljski profesionalci, kako se ne smiju ponašati prema svojoj investiciji.
Drugo, uslijed Velike krize nitko više nije mogao ni htio plaćati Sorine cijene. Gastrotainment je u Hrvatskoj umro krajem 2009., da bi oživio pet ili šest godina kasnije s Bienenfeldovim Timeom.
I treće, sve su veće investicije obitelji Majoli propale. Sjećanje na Soru danas je i flashback poslovnog neuspjeha briljantne sportašice.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
