Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Zagrebačka špica početkom rujnu nije ista kao ona proljetna. Još jučer su ulice bile poluprazne, konobari na Cvjetnom od dosade su slagali pepeljare, turisti su bauljali Preradovićevom buljeći u ekrane svojih pametnih telefona, a tramvaji su Ilicom vozili gotovo prazni, kao duhovi svojih uobičajenih kompozicija. A onda, negdje s ovim prvim rujanskim danima, počeli su se vraćati Zagrepčani, noseći na sebi tragove ljeta…
Smeđi tragovi od sandala na stopalima žena koje su sjedile u sjenovitom kafiću na Korčuli. Djeca s pletenicama u kosi, naučenim na slanu vodu. Muškarci koji su se vratili deset kila lakši jer su svakodnevno večerali samo salatu od pomidora, luka i malo slanih srdela – gledaju u nebo, kao da im je Zagreb draži od svakog mora.
Ova rujanska špica je špica povratnika: lice koje je potamnilo i sad se polako vraća u svoju prirodnu, zagrebačku boju. Razgovori u kojima se opisuju cijene lignji, gužve u trajektnim lukama i “gdje je bila najbolja konoba”. Sjedneš u Pif ili na neku od skrivenijih terasa i gledaš kako se, poput dima koji se polako diže, vraća zagrebačka ulična svakodnevica.
Jedni su došli iz Rovinja, s pričama o skupim koktelima ali prelijepim hotelima, drugi iz Makarske, umorni od previše prženih lignji i gužvi na rivi, a treći s Brača gdje su pronašli svoj mir. Mogli bi, kažu, tamo živjeti, ali ipak su se vratili. Vidi se da im je falio ovaj ritam grada…
Gledam stol do sebe u Charlieju: dvije obitelji, roditelji i dvije djevojke. Majka priča kako je u Opatiji otkrila restoran u kojem se još uvijek poslužuje prava jota, “onako kako je kuhala moja baka iz Kranja”, dok djevojke listaju mobitele i pokazuje se fotografija tanjura s kvarnerskim škampima, očišćenim i položenim na staklenoj ploči poput dragulja. Bilo je, dojma sam, i nekih ljetnih romansi. Očevi šute, piju makijato i prave se da ne primjećuju žene koje Gajevom prolaze u ljetnim haljina. Da ih pitaš, ne bi ih – rekli bi ti ovako pred svojim suprugama i djecom – voljeli ljubiti u leđa…
To su, čini mi se, prave slike s ove povratničke zagrebačke špice, a ne one fotografije Mirele Holly, Olje Vori ili influencerice Andrea Solomun u biciklističkim hlačicama boje kože koje su neki gradski šnelfotografi pripremili za portalske rubrike koje se navodno bave tom temom.
——
Elem, Zagreb je nakon ljeta ove prve subote u rujnu dočekao svoje građane kao što stari gostioničar dočekuje svoje stalne mušterije koje su, iz samo njima znanih razloga, nakratko nestale. Bez ikakvih pitanja ili zamjeranja. S eventualno nekim manjim promjenama poput novo asfaltirane Tesline ulice gdje su restoranske terase umjesto na onim nekim ružnim drvenim konstrukcijama sada direktno na cesti, odajući barem nakratko dojam pariške jednostavnosti i elegancije… A oni, ti Zagrepčani, nakon što su sad par tjedana jeli riblji carpaccio, buzare i kvarnerske škampe – sa zvukom sirene koja se u Zagrebu oglasi svake prve subote u mjesecu, točno u podne – vraćaju se svojim prutićima od pršuta u Ilici, bureku na Dolcu i purici s mlincima kod roditelja koja čeka kao neko sidro identiteta.
Ona gradska restoranska publika, da spomenem i njih, ponovno puni stolove u Vinodolu, Bobanu i objektima uzduž i poprijeko gore spomenute ulice, a koji ponovno rade punom parom. Kao i prije ljeta. Glavna zvijezda na tanjurima današnjeg dana, uzgred kazano, bio je Vinodolov pečeni mladi pjetlić s raguom od kukuruza, demi-glace umakom i gremolatom. Isplatilo bi se samo zbog njega, priča se po gradu, vratiti s mora.
Eh da, skoro sam zaboravio, i u Theatriumu je opet gužva…
More ostaje u pričama, u fotografijama školjki i jastoga, ali Zagreb je ono što ostaje trajno i što se živi.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
