Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Tih devedesetak kilometara koliko dijeli Zagreb, glavni grad Republike Hrvatske, i Varaždin, u vrijeme Habsburške Monarhije, sjetit ćete se, administrativno središte Hrvatske, ovaj vikend bila je udaljenost koju su s lakoćom prešli, kako mi se čini, svi znani i neznani Zagrepčani.
Na šarenim varaždinskim ulicama susreo sam tako svoju davno izgubljenu simpatiju iz osnovne škole. Nikad joj se prije nisam usudio prići, bojao sam se odbijanja i ismijavanja u razrednoj zajednici, pa sam osam godina proveo promatrajući njen potiljak iz klupe u zadnjem redu bez da sam djelovao. Sada sam je u Varaždinu upravo po tome i prepoznao. Ugledao sam naime, njen potiljak ispred sebe u kilometarski dugačkom redu za neki krumpir koji pune sirom za kojim su ljudi, po onome što sam vidio ovdje u Varaždinu ali i na uličnim gastro festivalima u Zagrebu, sasvim poludjeli.
Miro ParOvoga puta sam joj ipak odlučio prići, ali ispostavilo se da je onaj inicijalni osjećaj bio ispravan jer, evo, odbila me i nakon ovoliko godina. Pomislila je valjda da se želim progurati u redu, ili ću se barem tako tješiti, ali ipak mi je bilo drago vidjeti je opet… (Napokon i sprijeda!)
Čovjek kojemu sam jednom prilikom posudio svoj jedini kišobran i koji ga je, naravno, “zaboravio“ vratiti, u dvorištu palače Sermage, u Glam Garden Zoni, rekao mi je kako mu je sve ove godine zbog toga strašno neugodno, a ja sam se iz pristojnosti pravio da uopće ne znam o čemu govori.
Kišobran?
Ma dajte molim Vas, zaboravite na to… Evo Vam i ovaj koji sada nosim sa sobom. Moglo bi padati pa da ne pokisnete…
Bivšeg kolegu s posla, nadalje, koji je uvijek kasnio pa sam ga morao pokrivati pred šefovima zatekao sam kako u dječjem Vindilandu na Cekinovim samoposlužnim aparatima nestrpljivo čeka četiri potrebne minute da za svega tri eura dobije chicken bucket. O tome jednostavno više ne mogu šutjeti – ovim je prešao svaku mjeru prihvatljivog ponašanja i, još važnije: hranjenja. To se jednostavno ne čini, bez obzira koliko bio gladan, švorc ili u žurbi. Neke granice su tu da se nikada ne pređu.
Svi su ovaj vikend dakle bili u Varaždinu, ali ne samo Zagrepčani. Iako, jasno, njih je bilo najviše. Osim Mirele Holly i Olje Vori, dojma sam da nitko nije ostao na zagrebačkoj špici. Bilo je tu, međutim, i mnoštvo stranih turista. Od Azijata s onim njihovim selfie štapovima, preko Nijemaca kojih navodno nedostaje na Jadranu (evo ih u Varaždinu), do mnogo bližih nam Bosanaca i Hercegovaca koji su se raspitivali za Dalićev restoran u kojemu se osim hrane može naručiti i štampanje prezimena na dres. Ameri? Da, vidio sam i mnogo Amerikanaca u Varaždinu, koji su se najviše radovali večernjim glazbenim programima i koncertima kojih, nota bene, uopće nije manjkalo.
Razlog za tu gužvu u ovom baroknom gradu je taj da je Varaždin, evo, opet postao glavni grad Hrvatske. Ovoga puta doduše ne samo administrativno, to zapravo uopće nije, već zabavno, kulturno, umjetnički, naposljetku čak i gastronomski.
Dvadeset i sedmi po redu Špancirfest glavni je krivac za takvu situaciju u državi, a u nastavku pročitajte što nam to novo središte sve može ponuditi i da li vam se isplati tijekom narednih sedam dana potegnuti tih devedesetak kilometara od Zagreba, ili koliko god kilometara od mjesta iz kojega dolazite, do nevjerojatno vibrantnog Varaždina.
Elem, u deset dana koliko traje festival održava se 550 programa, od toga 250 glazbenih, ali i mnoštvo drugih kulturnih, umjetničkih te gastronomskih. Koncerti, ulični performansi, kreativne radionice, sadržaji za djecu, predstave, izložbe, bogata gastro ponuda i popratni programi, sve to tijekom ovih deset dana pretvara varaždinske ulice u najljepšu pozornicu na otvorenom koja privlači više od 300 tisuća posjetitelja u potrazi za najboljom zabavom za kraj ljeta.
Središnja festivalska energija pulsira ispod bedema Starog grada, na Pan pozornici gdje se okupljaju najveća imena regionalne scene. Za one koji žele intimniji, gotovo magičan doživljaj, postoji kontrapunkt – pozornica kod Vile Bedeković, koju mnogi nazivaju najčarobnijim koncertnim prostorom u zemlji.
Najbolji je, barem meni, Vinski grad. Već jedanaestu godinu zaredom, Vinski grad mi je nezaobilazna postaja Špancirfesta. U idiličnom ambijentu podno zidina Starog grada nude se pažljivo odabrana vina domaćih i inozemnih vinara. To je mjesto, napisali su domišljati Varaždinci u nekoj od svojih reklama, gdje se povijesna kulisa spaja s opuštenom atmosferom, a svaka čaša postaje mali festival za sebe. Ne bih riječ dodao, niti oduzeo. Samo bih za 5 eurića unajmio svoju vinsku čašu na ulazu i uputio se u putovanje vinskim regijama i okusima s kojega bih se uvijek vraćao sjajno raspoložen.
Što se glavnih lokacija za hranu tiče, obavezno je spomenuti Carlsberg zonu i food court na trgu iznad velike i praktične garaže nazvan Okusi svijeta pod pokroviteljstvom Metroa. Iako dvorište palače Sermage krije možda najsofisticiraniji kutak festivala, Glam Garden kombinira naime lounge zonu i VIP prostore, signature koktele, premium pića i vina, a posebnu čar noću dodaju lampice, cvijeće i performeri. Ja sam se tamo zadržao samo onoliko koliko je bilo nužno da se riješim onog čovjeka što mi je nekoć davno ukrao kišobran. Većinu vremena proveo sam na gore spomenutim Okusima svijeta, gdje je ponuda bogata a gužva ipak ne toliko velika da se nema gdje pojesti hrana, što prečesto zna biti problem kod ovakvih festivala.
Tamo je svakako glavna zvijezda bio punjeni krumpir Spud Buda. Riječ je o konceptu koji je krenuo s društvenih mreža, gdje je postao svojevrsni viralni fenomen “smashed potatoes“. Ideja je jednostavna: krumpir se prvo peče u foliji dok ne postane kremast iznutra, nježno se zgnječi i pretvori u hrskavu zlatnu podlogu spremnu za različite nadjeve. Pulled pork potato dolazi s maslacem, rastopljenim sirom i obilnom porcijom sporo pečene trgane svinjetine. To je tip jela koje biste trebali jesti vilicom, ali ćete svejedno završiti s rukama punim sira. Druga opcija, Chilli con carne potato, pikantni je mesni chilli preliven preko krumpira, uz obavezni sir i maslac. Dovoljno zasitno da se izdrži cijelu večer španciranja ulicama Varaždina.
Kako sam tamo u zbilja dugačkom redu sreo onu svoju simpatiju iz osnovne škole i s početka ove priče, nisam uspio probati krumpir i saznati je li zbilja riječ samo o nekom internetskom trendu zbog kojega krumpir plaćamo deset eura umjesto da za to kupimo deset kila, ili je, eto, to jelo zbilja tamo tako dobro da su ljudi spremni satima na njega čekati.
Umjesto toga pojeo sam, bez predugog čekanja, gurmansku pljeskavicu u lepinji kod štanda Bajzovih dvora za petnaestak eura. Riječ je o leskovačkoj pljeskavici s kačkavalj sirom i pancetom, tucanom paprikom, kajmakom i lukom. Bila je fantastična. Nakon pljeskavice, međutim, španciranje nije moguće, pa sam se baš kao i velik broj ostalih posjetitelja ovog šarmantnog grada, odlučio uputiti prema Zagrebu.
Čekajući u prometnoj gužvi prema Zagrebu da se auti počnu kretati, odlučio sam na ovom portalu specijaliziranom za gastronomiju spomenuti ovaj grad, koji se prvi puta spominje u 12. stoljeću kad ga je Hrvatsko-ugarski kralj Bela III. povjerio svome sinu Emeriku (Mirku) na upravljanje.
Tko zna kako bi Varaždin danas izgledao, pomislio sam, i koliko bi ljudi u njemu živjelo da ga 25. travnja 1776. godine nije zadesio veliki požar nakon kojeg Varaždin više nije imao uvjete da bude glavni grad Hrvatske pa se administrativno središte, dok Varaždin stekne uvjete, preselilo u obližnji Zagreb.
Ako bi to bilo i mali dio onoga što sam od ponude vidio ovoga vikenda na Špancirfestu, možda ne bi bilo loše ni da se to središte upravo tamo i vrati. Barem dok se Zagreb, evo, ne oporavi od svoje prirodne katastrofe i bude ponovno u stanju, baš poput Varaždina, ovako nešto organizirati za svoje stanovnike i posjetitelje…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
