Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Kad se danas s gornje staze pogleda prema Lopudskoj uvali, Grand Hotel stoji kao kakav brod nasukan na obalu, koji se zbog neke davne nesporazumne zapovijedi nikad nije otisnuo na more. I ne bi ga se moglo zamisliti drukčije: bijel, kockast, prepun pravih kuteva koji su došli iz svijeta gdje ljudi imaju vremena kutomjerom mjeriti savršenstvo. Projektirao ga je dvije godine prije izgradnje slavni beogradski arhitekt Nikola Dobrović, školovan u Pragu, u vrijeme kad je čitava Europa izgledala kao da će trajati zauvijek a svi ozbiljni ljudi vjerovali da je beton, uz električnu struju, jedan od onih izuma koji mijenjaju sudbinu čovječanstva.
Godina je bila 1936., a Lopud na karti turizma tek točka između Dubrovnika i Šipana. Onda je odjednom stigla lađa s cementom, željezom i nekim čudnim staklima što su se sjajila kao voda na podnevnom suncu. Lopuđani su stajali na rivi i gledali istovar, onako kako se gleda dolazak vašara u neko malo mjesto. Bio je to prvi hotel na jadranskoj obali građen armiranim betonom, s osamdeset soba, toplom vodom, strujom pa čak i telefonom, što je u ono vrijeme bilo kao da danas u sobi imate svemirski teleskop.
Dobrović je, kao svaki autor koji zna da gradi nešto što bi moglo nadživjeti njega i njegove unuke, svoje ime urezao u betonski parapet, slovima visokima trideset centimetara: “N DOBROVIĆ ARHITEKT”. To danas zvuči kao sujeta, ali tada je to bilo jamstvo – ako hotel propadne, nešto pođe po zlu, znat će se tko ga je gradio; ako potraje, ime će biti tu da podsjeća na viziju. Pred hotelom vrt s visokim palmama, metalne klupe u simetriji kakvu priroda ne priznaje, ali je čovjeku mila.
Onda je došao veliki rat i s njim sve ono što arhitekti ne predviđaju u nacrtima: hoteli postaju logori, sobe što mirišu na sredstva za dezinfekciju mirišu na strah, a terasa za koktele postaje mjesto gdje se zbraja tko je sve nestao. Poslije Drugoga svjetskog rata, kao i uvijek, malo obnova, malo zaborava, i desetljeća tihe upotrebe, sve dok nova vremena nisu donijela i novu vrstu zapuštenosti: vlasničke sporove, nedovršene adaptacije i ono najgore: lopovske privatizacije.
Ničeg od toga Lopudu, uvjeravam vas, nije nedostajalo…
——
Elem, pitanje hotela na Lopudu je i inače jedna bolna tema. Pisao sam i ranije o tome, ali stvari se nisu znatno promijenile.
Nakon Domovinskog rata došlo je, naime, do iznenadnih i ne nužno potrebnih stečaja ranije nacionaliziranih Hotela Lopud, a koji su osim gore navedenog obuhvaćali još hotel Lafodia, hotel Pracat te mnoge druge objekte pokojne lopudske hotelske tvrtke. Sve, naravno, s ciljem da netko vrlo jeftino dođe do vrijednih nekretnina. Proces privatizacije se, međutim, zbog zahtjeva za povrat imovine i raznih neriješenih imovinsko pravnih odnosa koji su zaustavili prodaju stečajne mase, odužio na skoro trideset godina, za kojih su svi ti hoteli u kojima su prije rata radile generacije stanovnika Elafita, uglavnom propali.
Nedavno je tek prodan hotel Pracat, koji još nije bi blizu toga da primi prve goste, a jedini funkcionalan je Lafodia u vlasništvu talijanske obitelji Marazzi, najpoznatije po keramičkim pločicama. Hotel su otkupili prije više od dva desetljeća iz stečajne mase Hotela Lopud, ali još ga nisu uspjeli dovesti na razinu kakvu ta lokacija zaslužuje. (Cijene smještaja su, da se razumijemo, i iznad te razine…)
Taj nedostatak adekvatnog hotelskog smještaja na otoku koji se nekoć upravo time mogao ponositi, ključan je faktor zašto se na Lopudu turizam najviše odvija za vrijeme dnevnih turističkih posjeta iz Dubrovnika, a u večernjim satima – kada sunce zalazi i otok je zapravo najljepši – viđamo prazne stolove na restoranskim terasama.
Govori se da će talijanska Anker grupa, isti dakle oni koji imaju Lafodiju, ipak obnoviti Grand Hotel. Pretvorit će ga navodno u lijepi boutique hotel. Cijenjeni dubrovački arhitekt i urbanist Stjepo Butijer potpisuje idejni projekt obnove. Takvo što se međutim govori već više desetljeća, uvijek je neka druga grupacija u pitanju i neki drugi urbanist, a Grand još stoji kao brod koji čeka polazak. I, možda će za nekoliko ljeta zbilja opet biti pun ljudi koji ne znaju ništa o tome tko je bio Dobrović, što se događalo četrdesetih ni u doba tranzicijskog kapitalizma, pa ni da je ova napuštena i razrušena bijela zgrada u kojoj se sada može vidjeti samo kako neki strani radnici na divlje spavaju jer im poslodavac valjda nije osigurao smještaj, nekoć bila ogromno tehnološko čudo.
Oni će sjediti na terasi s čašom vina i gledati zalazak sunca sasvim nesvjesni da su se ukrcali na brod koji nikad nije isplovio, ali možda će se netko od tih novih gostiju, slučajno ili iz dosade, spustiti do ulaza i baciti pogled na beton parapeta i vidjeti izblijedjela slova “N DOBROVIĆ ARHITEKT”. Zapitat će se tko je taj čovjek i zašto je svoje ime uklesao u zid. Možda će netko, dok čaša vina ostavlja mokri krug na stolu, čuti od konobara da je hotel jednom bio logor, a možda i neće. Možda će brod ostati nasukan još koju godinu, čekajući novu zapovijed koja će mu reći da krene. To će tada biti i njegova sudbina, ali i sudbina cijelog Lopuda.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
