Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
U Lopudskoj La Villi na obali Ive Kuljevana, serviran nam je tanjur u bojama ljeta. Poput slikarske palete nekog impresionističkog umjetnika izgledao je taj tanjur s dvije salate od hobotnice, ribljom paštetom, carpacciom od tune, slanim srdelama, inćunima i sirovom tunom. Okusom je bio također poput ljeta. Koji je to okus?
Pa, pitao sam umjetnu inteligenciju što ona o tome misli, to je sada jako popularno, a ovo je bio njen odgovor: “Okus ljeta je spoj svježine, slatkoće i malo soli na usnama.” Upravo to je, evo, bio i okus ovog tanjura. U svakom je zalogaju bio dio sunca, slobode i djetinjeg užitka. Ne znam samo kada je i, jasno, kako, AI to okusio…
Sjećam se nekih svojih ljetovanja iz djetinjstva i jednostavnosti okusa ljeta; tanjur hladnog voća, gutljaj hladne vode, komad kruha s maslinovim uljem. Prva lubenica, onako hladna, sočna, slatka i kaplje niz prste. Morska sol na koži u zrnu koje ostane nakon kupanja, u hrskavosti pečenih riba i školjki. Smokva s drveta, topla od sunca, medena i ljepljiva. Sladoled koji se topi prebrzo – vanilija, čokolada, pistacija… i ona kap što padne na majicu.
Sve to bilo je i na ovom, ali i drugim tanjurima koje su u La Villi iznosili pred mene. A ti tanjuri… bolje da ni ne spominjem. Malo umjetničko djelo za objesit na zid. Nakon ovog fenomenalnog predjela pred nas je iznesen šanpjer veoma delikatnog okusa. Blago slatkast i vrlo profinjen, gotovo mesnat poput morskog lista ili romba, ali s još mekšom teksturom. Kostiju skoro da nije ni bilo za očistiti. Serviran je uz pečeno povrće i blitvu s krumpirom, a dodali smo mu samo malo ulja od šipanske piculje koja je dodatno istaknula sve njegove okuse.
U vrtu ove elegantne renesanse vile posebnu pažnju posvećuju i desertima, odnosno njihovoj prezentaciji. Od ruže od bijele čokolade, do millefeuille s preljevom od pistacija i malina, a pavlova rolada i paradižot koji smo mi naručili, osim što su bojama i okusom simbolizirali neki lijepi ljetni dan, bili su i savršeno finale ove lopudske gozbe.
Od tri restorana zbog koja se isplati potegnuti sve do Lopuda, čak dva su u vlasništvu obitelji Glumac. Drugi je, jasno, restoran Dubrovnik. Pitao sam za kraj opet umjetnu inteligenciju u čemu je njihova tajna, kako to da su tako dobri, ali formulu za njihov uspjeh ta sveznajuća mašina ipak nije mogla izbaciti. Riječ je naime, o emociji. Sve što rade, oni rade s ljubavlju. Ljubavlju prema hrani, svojim gostima ali i malom otoku koji će baš zbog toga mnogima, baš kao što je to meni i mojoj obitelji, ostati trajna uspomena na ljetne dane.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
