Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Već sam mnogo puta pisao o Trstu i uspoređivao ga s Rijekom, u kojoj živim. Trst i Rijeka su vrlo slični gradovi: oba se nalaze na obali i orijentirani su na svoje luke, geografski su smješteni na sličnim pozicijama, a ni arhitektura im nije drastično različita. Međutim, Trst je, za razliku od Rijeke, uspio sačuvati barem kakvu-takvu industriju, s jakom proizvodnjom kave, dok je proizvodnja brodskih motora u Rijeci prestala krajem prošle godine.
Oba su grada do nedavno bila turistički neatraktivna, premda je Rijeka prednjačila. Trst je postao neatraktivan nakon što su prestali dolaziti brojni posjetitelji iz bivše države, a turisti koji su posjećivali Italiju nisu bili dovoljno informirani o tome koliko je Trst zanimljiv. U Rijeku su turisti dolazili još manje. To se polako mijenja: Trst postaje sve atraktivniji, osobito zahvaljujući događajima poput Barcolane, a Rijeka pokušava pronaći obrise svoje eventualne turističke budućnosti. Ukratko, oba su grada sudbinski povezana i veći dio svoje povijesti živjela su mnogo više od industrije nego od turizma..
Ipak, ovo nije tekst o tome kako je umrla industrija, već o gastronomskim navikama ova dva grada i tko je za njih zaslužan – ugostitelji ili publika restorana i barova. Ove sam subote proveo poslijepodne u Trstu, u centru grada, nakon obavezne kupovine u najdražem Coopu. Trgovački centri u Trstu ostali su u nekim drugim vremenima i djeluju poluraspadnuto, ali supermarketi i dalje nude bolje i jeftinije proizvode nego u Hrvatskoj. Nakon Coopa, uputili smo se u centar grada na kavu i nešto brzo pojesti.
Vrijeme je bilo gotovo ekstremno – u autu je živa pokazivala tridesetak stupnjeva, a sve je upućivalo na to da će dan u gradu biti težak. Znam kako je u Rijeci kad je takvo vrijeme: u centru na Korzu nema nikoga osim pokoje grupe zalutalih turista koji razgledavaju znamenitosti. Kad je takvo vrijeme, riječki ugostitelji, osim rijetkih iznimaka, ne mogu računati na velik promet. Riječani jednostavno nemaju volje ili snage ići u centar grada. Možda nemaju ni razloga?
Trst je, s druge strane, u subotu poslijepodne i po najvećim vrućinama bio iznimno živ. Na gotovo svakom uglu na kojem radi neki privlačni starinski bar, bilo je mnogo ljudi. Otišli smo do Pagne, male craft pekarnice koja najviše podsjeća na zagrebačko Salo, u kojoj se može popiti vrlo dobra kava pripremljena na La Marzocco aparatu, pojesti nešto od slatko ili slano (sve izgleda privlačno) i popiti čašu prirodnog vina iz velikog izbora koji uključuje Gravnera, Keltisa, vina sa Sicilije ili iz Burgundije. Takav moderan koncept u Hrvatskoj postoji zapravo samo u Salu, dok Trst već nekoliko godina ima svoj.
Nakon kratke šetnje i obilaska Coina i Upima, stigli smo do Gran Malabara, fantastičnog vinskog bara na uglu ulice koji više podsjeća na pariške nego na talijanske barove. Talijani su, naravno, majstori u kreiranju atmosfere. U Malabaru smo popili odlični Leonia iz Toskane i sauvignon iz Collia. Cijene su bile umjerene: 9 eura za pjenušac iz 2018. i 5 eura za bijelo vino. No, cijena tu zapravo nije važna jer Talijani mudro stvaraju doživljaj zbog kojeg vas cijena ne zanima. Osim vina, dobili smo platu sa salamom, sirom, zapečenim tostom i čipsom – nigdje u Hrvatskoj ne dobijemo takvo što uključeno u cijenu.
Nakon svega, postavlja se pitanje s početka teksta: trude li se talijanski ugostitelji jednostavno više da bi privukli publiku u svoje lokale ili Talijani jednostavno vole izlaziti, pa su njihovi barovi uvijek puni, čak i po ekstremnim temperaturama? Kokoš ili jaje? Odgovor je gotovo nemoguće dati, no vjerojatno je riječ o kombinaciji ta dva faktora. Osobno smatram da se talijanski ugostitelji više trude oko doživljaja i kvalitete, pa imaju vrlo dobru i lojalnu klijentelu koja se ne osjeća prevareno. Hrvatski ugostitelji ne moraju daleko putovati da bi nešto naučili – dovoljno je otići u Trst i vidjeti živ grad koji voli izlaziti, a pritom nije razvikan, već pristojan i kvalitetan.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
