Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Znate li gdje Jadran susreće Istok? Ja nisam znao, a morao sam se tamo jučer nacrtati. Ukucao sam stoga upravo te koordinate u navigaciju, a ona – valjda nadograđena nekom umjetnom inteligencijom – odmah mi je rekla da krenem prema rovinjskom hotelu Lone.
“Požuri!”, rekla je, “već kasniš”.
Nije mi bilo jasno zašto baš tamo. Još manje zašto mi se tako otresito obraća… Hajde dobro, ovaj dio s Jadranom mogu još nekako razumjeti iako taj sjeverni Jadran mnogi bezrazložno diskriminiraju, ali kakve to ima veze s istokom? O ovom tonu kojim mi se navigacija obratila nisam namjeravao previše razmišljati… Za takvo što imam suprugu.
Promijenio sam stoga odmah njen jezik na češki i sve je, vjerujte mi, odmah zvučalo mnogo ljepše i blaže. Čak i kada bih pogriješio put, a sklon sam tome unatoč preciznim uputstvima, nije bilo nikakve histerije ni napada na mene. Sve samo neke blage riječi, meka slova, sve nekako čak i zavodljivo, a opet razumljivo u mjeri koja je potrebna… Lagao bih kad bi rekao da tu nisam uvidio prednost tehnologije nad stvarnim životom gdje takvo što, jebatga, nije moguće postići čak ni uz mnogo molbi, a kamoli na pritisak jednog gumba.
Moju prirodnu glupost zatim je ova umjetna inteligencija ponovno pogurala tako što me podsjetila da se u tom rovinjskom five star hotelu nalazi rovinjska ekspozitura Tekke, najboljeg hrvatskog japanskog restorana, a u kojoj kuha, poznato je, Saša Pribičević, prvi chef lošinjskog Matsunokija i jedan sasvim kul tip. Ozbiljan profesionalac koji već više od petnaest godina postavlja visoke standarde u gastronomiji, a ponajviše po pitanju radne etike i gastronomske filozofije i inovacije.
U tome se krije odgovor na pitanje zašto baš istok: u Rovinju (Jadran) ćemo dakle – shvatio sam naposljetku čak i ja – jesti japansku hranu (istok)!
Nije mi nakon toga preostalo ništa drugo nego da poslušno slijedim uputstva ove navigacije nadograđene umjetnom inteligencijom, a koja mi je o tom događaju osim same lokacije mogla reći baš sve osim onoga najvažnijeg – da će biti fantastično!
To sam, evo, morao saznati sam…
——-
Elem, taj randevu Jadrana i istoka dogodio se u organizaciji 5 Senses koji su svoj inovativni koncept večera koje se poigravaju sa svih pet osjetila i iza kojega stoje Kristijan Merkaš i Zlatko Belužić, po prvi put predstavili izvan Zagreba. Rovinj je, pokazalo se, bio pravi izbor za takvo što!
Rovinjski Lone bio je naime garancija da će to biti iznimno atraktivna zabava posvećena gastronomiji, vinima, maslinovu ulju i glazbi, a ono što su organizatori osmislili – da se tijekom večeri promijene čak četiri lokacije unutar i oko hotela – bilo je dodatno uzbuđenje za svih tridesetak gostiju koje je ovo gastronomsko događanje okupilo i naposljetku razveselilo.
Prva stanica bila je ispred samog hotela gdje se posluživao fingerfood u tri slijeda, a koji je nastojao ispričati svoju istarsku priču. Doduše, na jedan malo drukčiji način. S kamenicama i savršenom pancetom od tune… Mnogo su toj priči doprinijela i Chiavalon maslinova ulja koja nam je tom prilikom predstavio osobno veoma simpatični Tedi Chiavalon. Degustirali smo kompletan asortiman te istarske uljare koja se sasvim sigurno ubraja među jedne od najboljih hrvatskih. Radi se o uljima Istra, Ex Albis, Organic, Romano i Atilio. Prekrasna serija maslinovih ulja do koje dolazi nakon gotovo dvadeset godina predanog rada obitelji Chiavalon koja je već i izvan granica hrvatske postala sinonim za kvalitetu maslinova ulja.
Druga stanica ove uzbudljive večere bio je predsjednički apartman hotela Lone. Na petom katu s prekrasnim pogledom na zaljev i gustu šumu smjestio se ogromni apartman čija cijena je po nekoliko tisuća eura za noć. Na njegovoj velikoj terasi na kojoj dominira raskošan jacuzzi, Saša Pribičević i suosnivač 5 Senses Zlatko Belužić poslužili su večeru. Njihov gastronomski meni koji je započeo selekcijom malih zalogaja ispred Lonea, nastavljen je u predsjedničkom apartmanu sa sirovim škampom s kavijarom, daikonom, rajčicom i algama, pa raviolima punjenim wagyuom i kozicama u umaku od rakova, s čvarcima od wagyua. Potrbušina gofa servirana je u društvu mladog graška i vongola.
Jedan od utemeljitelja moderne istarske vinske scene, Ivica Matošević, govorio je tom prigodom o tridesetak godina u vinu i usput predstavio svoj bogati opus, od pjenušca Barely Legal, sauvignona Neo, cuvéea Aura i terana Ombra, do komparativnog kušanja malvazije Alba iz 2024. s Albom iz 2007. i malvazije Robinia iz 2020. s Robiniom iz 2014. Robinia je Matoševićeva malvazija odležana u akaciji.
Točila su se još izvrsna, macerirana Alba Antiqua, a posebni doživljaj bio je degustiranje crne i bijele Grimalde, Matoševićevih najvažnijih vina iz boca velikog formata.
Gospodin Matošević, osim kao sjajan vinar, pokazao se i kao veliki ljubitelj i poznavatelj rock and rolla i književnosti. Dok je njegov govor pred okupljenima bio uglavnom o vinu, za stolom gdje sam imao tu sreću da sjedim kraj njega, govorio je o svom životnom putu od studija u Zagrebu preko doktorata u Udinama pa do povratka u svoju voljenu Istru. Mladost su mu obilježile osamdesete godine u Zagrebu gdje je živio u podstanarskom stanu ispod južne tribine Dinamove stadiona, ali vrijeme je više provodio na Duhanskom putu na potezu između Kaveza, Zvečke i Blata.
Taman kada je gospodin Matošević mislima otplovio u svoju mladost i te za Zagreb moguće najpotentnije godine, organizatori 5 Senses gastronomskog iskustva odveli su nas na krov hotela Lone. To je bila treća stanica večeri. Jedinstveno je to iskustvo jer se do sada taj rooftop nikada nije koristio za neko ovakvo događanje, a što je zbilja šteta jer je poseban osjećaj popiti koktel na krovu ovog famoznog five star hotela koji i nakon petnaest godina zahvaljujući svom dizajnu djeluje modernije od mnogih tek izgrađenih hotela na Jadranu.
Nakon kratkog minglanja na tom krovu, gosti su ponovno upućeni u predsjednički apartman (4. stanica) gdje je poslužen teleći kare s patlidžanima, ukiseljenim gljivama, misom i umakom od gorgonzole.
“Što ste ono rekli za Johnnyja B. Štulića?”, pokušao sam gospodina Matoševića između dva zalogaja podsjetiti na našu prethodnu temu, ali razgovor je već krenuo u nekom drugom smjeru – u književnost.
“Znaš li koja mi je najdraža knjiga?”, upitao me Ivica, prestali smo si persirati, te bez da sam stigao razmisliti ili ne daj Bože nešto odgovoriti, sam je ponudio odgovor: Ironwoman, Đurđice Orepić!
“To mi je, naime, supruga”, poentirao je snažno.
Shvativši da mi jedna večera nipošto neće biti dovoljna da se udubim u zanimljivi svijet gospodina Matoševića i njegovih vina, dogovorio sam naš skori ponovni susret u njegovoj vinariji i okrenuo se prema Tediju Chiavalonu, koji je bio usred priče o tome kako je prvu veliku narudžbu poklon paketa prije dvadeset godina isporučio vlasniku TDR-a za njegove poslovne partnere, a posljednju nedavno za sve šefove FIFA-e. Što je i kako radio između te dvije narudžbe, shvatio sam, morat ću također doznati kod njega u Vodnjanu. Ova večera je, istina, trajala dulje od šest sati, ali to nije ni približno dovoljno vremena da se čuju sve zanimljive gastronomske priče koje bajkovita Istra čuva. A, upravo to, složili su se svi, jedan je od benefita ovakvih okupljanja…
Osim fantastične hrane koju možda nemamo prečesto priliku jesti i vina koja sasvim sigurno nemamo prečesto priliku otvoriti, tu se upoznaju i ljudi s kojima ćemo se, nadam se, u budućnosti itekako često družiti…
——-
Peta i posljednja stanica ovoga gastro eventa, došla je k’o naručena. S obzirom na to da za Matoševića nije bilo dovoljno vremena da o njemu saznam sve što me zanima, kao ni o Chiavalonu te njihovoj obiteljskoj priči nastaloj u istarskim maslinicima, jedna mlada crvenokosa gošća s kojom sam ostvario kontakt tek pred kraj večeri probudila je u meni znatiželju da pokušam o njoj nešto saznati – pa makar, zbog nedostatka vremena za nešto više, broj sobe u kojoj je odsjela. Ili, eto, barem telefona…
Uputio sam se stoga pun velikih očekivanja u noćni klub hotela Lone koji je za ovu prigodu funkcionirao kao neki mali šarmantni cabaret.
Dok nam je deserte posluživao pastry chef Dimitri Chapelle, a koktele pripremao simpatični brko čije ime nisam uspio zapamtiti ali jesam koktele: strawberry final frontier i reposado cherry blossom, a po kojima odmah vidim da će se za njegovo ime sasvim sigurno tek ćuti, na maloj bini nastupali su studenti pulske Muzičke akademije, bariton Antonio Bogojević, pijanist Dorijan Jarnjak i harmonikaš Nikola Vrhovec.
Repertoar je bio raznolik. Od talijanskih canzona, preko Olivera i Vinka Coce pa sve do Ive Robića i starozagrebačkih šansona. Publika je u jednom trenutku tražila nešto i od Tome Zdravkovića, ali ‘ponoć je’ bilo samo vrijeme koje je pokazivao sat na mojoj ruci, time i kraj ovog fantastičnog događanja u Rovinju, a ne i pjesma koju bi izveli ovi sjajni studenti.
Idući dan vraćao sam se za Zagreb. Pun dojmova, s mnogim novim poznanstvima, ali i jednom nepoznanicom. Umjetnu inteligenciju pitao sam stoga što je, pobogu, bilo s onom crvenokosom djevojkom za kojom sam pošao na petu stanicu večeri i u Loneov noćni klub? Jesam li, pitao sam je, barem jedno od osjetila zadovoljio i s njom, po mogućnosti ono dodira, ili je ovaj gastroevent sa svojih pet stanica jedini zaslužan što se ovako dobro raspoložen i pun pozitivne energije vraćam za Zagreb.
Je li osim Jadrana, koji se susreo s istokom, u Rovinju pao još neki tako dobar randevu kojeg se uslijed raznih šarenih pića u cabaretu više ne mogu sjetiti?
Odjedanput s druge strane nije bilo odgovora. Umjetna inteligencija, valjda prvi put otkad postoji, je šutjela. Nije se čuo ni strogi hrvatski, ni umiljati češki jezik na koji sam je prebacio.
Samo smijeh… Grohotni, ni malo umjetni, smijeh!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
