Zatvara se Vagabondo na Dobrom dolu, kafić koji je u zadnjih četvrt stoljeća preporodio taj kvart. U njegov prostor useljava Igomat

U kafiću Vagabondo, smještenom na malom platou na Dobrom dolu, ispod sivih zgrada koje lokalno stanovništvo i dalje naziva “bijelima” (naziv preostao iz vremena kad su tek bile izgrađene i još blistavo bijele), proveo sam neke od najljepših dana, a pogotovo noći, svoga života.

Na njihovoj ogromnoj terasi, koja zauzima gotovo polovicu platoa, nekoć je bilo nužno rezervirati mjesto jer bi inače kavu morali piti stojeći sa strane šanka. Donedavno su terasom dominirale atraktivne studentice Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta. Lokalni dripci i kvartovski mangupi, sa željom da im se barem malo približe, znali su tamo visiti po cijeli Božji dan. Znam to pouzdano jer sam, eto, i ja bio jedan od njih.

Unutrašnji prostor lokala, koji su tijekom godina u više navrata proširivali, dodajući mu čak i mali bočni prostor posebno osmišljen za gledanje utakmica i privatne proslave, dobrih dvadesetak godina bio je poprište nekih od najboljih partyja, organiziranih kvizova, druženja, ali i sučeljavanja. Jedno od povijesnih dogodilo se kada je jedan od najslavnijih susjeda s Dobrog dola, Niko Kranjčar, nakon prelaska iz Dinama u ljutog splitskog rivala, upravo tu, na galeriji kafića, održao sastanak s predstavnicima Bad Blue Boysa. Romantičnoj atmosferi tog susreta doprinijela je i decentna svjetlost stotina lampiona te pokoja baklja zapaljena ispred lokala.

Konobarska ekipa, predvođena u početku genijalnim “žicarom” iz Dubrave, Čarugom, a kasnije toplim obiteljskim čovjekom Giletom, koji još uvijek tamo radi kao poslovođa, bila je jedna od najboljih konobarskih postava u Zagrebu. O tome svjedoči činjenica da su kasnije svi oni prešli u neke od najboljih lokala u centru grada, od Bogovićeve pa sve do Britanca.

Vagabondo je kafić koji je u posljednjih četvrt stoljeća, koliko je prošlo otkad je otvorio, u potpunosti transformirao taj nekoć mirni plato, ali i cijeli kvart koji, osim Dobrog dola, obuhvaća još i Lašćinsku ulicu te Jordanovac. Postao je centar svih zbivanja, a svojim značajem i klijentelom obuhvaćao je mnogo veći prostor od ovog pukog geografskog opisanog s ove tri navedene ulice.

Vagabondo je imao značaj u cijelom gradu, pa baš zato čudi – iako im je promet malo pao otkako se ZŠEM iselio iz prostora iza crkve na Jordanovcu – da jedan takav kafić krajem srpnja trajno zatvara svoja vrata. Ista ona vrata kroz koja sam često znao izaći pužući, što bi se reklo, na sve četiri, ali i koja sam znao nogom otvarati nakon što je, primjerice, Dinamo potukao Ajaxa u Amsterdamu. U njegov prostor, po nekim vjerodostojnim insajderskim najavama, useljava popularna mesnica Igomat, koja je posljednjih godina pridobila sve simpatije susjeda iz obližnjeg, znatno manjeg, poslovnog prostora u kojemu je veoma uspješno djelovala.

Taj mali plato, koji je oduvijek bio neka vrsta centralne točke društvenog života tog kvarta, doživio je kroz svoju povijest mnoge promjene.

Na početku stoljeća, osim mjesne zajednice u kojoj se povremeno igrao stolni tenis, tu su još bili Konzum, pošta, sportska kladionica, videoteka Jurassic, dva suprotstavljena kafića (osim Vagabonda tu je oduvijek bio i Gold), pekara, kopiraonica, apoteka i frizerski salon. Konzum se zatim ubrzo proširio na prostor spomenute pošte, pa je lokalno stanovništvo bilo primorano po svoje preporučene pošiljke potegnuti sve do Mandrovićeve ulice, a broj kladionica se povećao, isto kao i pekara. Videoteka Jurassic je skupa s VHS vrpcama i DVD-ima otišla u ropotarnicu povijesti, a oba spomenuta kafića, ali i kopiraonica doživjeli su veliki poslovni procvat s otvaranjem navedenog privatnog ekonomskog fakulteta u neposrednoj blizini. Dok bi studenti sjedili po tim kafićima, što je bio poslovni model koji je dugi niz godina besprijekorno funkcionirao, u kopiraonici bi se od skripti printanih na papiru formata A4 manijakalno “štancali” višestruko umanjeni šalabahteri za ispite koji ih čekaju nakon malog macchiata. Svi su time, jasno, bili na dobitku – i studenti koji bi glatko polagali ispite, i fakultet koji se mogao pohvaliti dobrom prolaznosti pa bi sukladno tome privlačio sve veći broj novih studenata, ali ponajviše je profitirao Dobri dol, koji je odjednom postao jedan od vibrantnijih kvartova u gradu. Otvaranje pizzerije bio je stoga samo prirodan slijed događaja.

Onaj mali Zvon-market iza kopiraonice s vremenom je također ugašen, i to na stranicama Trgovačkog suda u Zagrebu, a kafić Gold je dobio nove vlasnike. Također, dobio je i nove goste. Nije bilo više onih starih alkoholičara koji bi po cijele dane natezali “klipaču”, igrali kladionicu, pikado i lupali po poker aparatu. Zamijenile su ih mlade obitelji koje su mahom naselile ovu mirnu, savršeno pozicioniranu gradsku četvrt.

Na platou se zatim pojavila Mrkvica kao relevantan lanac susjedskih dućana sa specifičnom, butiknom, prilično atraktivnom ponudom naslonjenom na OPG-ove, a poznati zagrebački lanac mesnica samoborske obitelji Runtas udomaćio se prvo u mali prostor kraj Vagabonda, dok će sada – kako se čini – preseliti u prostor samog kafića. Bit će to, evo, kraj priče o Vagabondu.

U jednom trenutku bilo je teško i pratiti dinamiku otvaranja i zatvaranja lokala na Dobrom dolu, ali skoro svaka promjena do sada bila je na bolje. To, međutim, teško da se može ustvrditi za ovu posljednju koja je u najavi i o kojoj pišem. Promjena je to koja će, sasvim sigurno, ostaviti najveći utjecaj na ovaj kvart, ali za razliku od onoga što je otvaranje Vagabonda svojevremeno donijelo ovom malom platou, ovo njegovo zatvaranje bi nažalost moglo izazvati sasvim suprotan efekt.

Klinci i klinceze iz kvarta, još uvijek nedovoljno odrasli da počnu izlaziti u klubove po centru grada, tu više neće moći praviti svoje prve korake prema mladenačkom životu. Do mnogih kvartovskih romansi nikada neće doći, a ni sastanci više poslovne nego ljubavne prirode, po kojima je Vagabondo također bio poznat, neće se više održavati na kućnom broju 42 ulice Dobri dol. O tome gdje će susjedi starije životne dobi popiti svoju kavu nakon jutarnjeg obilaska dućana ili popodnevne šetnje bespredmetno je i razmišljati. (Morat će do Mandrovićeve, kao nekoć u poštu.)

Vagabondo će ovom kvartu itekako nedostajati, shvatit će to tek kada ga više ne bude. Previše je dobar kafić da se samo tako zatvori, ali svima nama ostalima koji smo imali tu sreću da odrastamo u doba njegove najveće popularnosti, ostat će zauvijek živjeti u sjećanjima kao lijepa uspomena na dane koji su iza nas. Što je pred nama, barem kad je u pitanju mali plato kod bijelih zgrada, preostaje nam tek da vidimo. Svaka čast mesnici, zbilja je jedna od boljih, a hrenovke su im najbolje, ali da će netko tamo provoditi neke od najboljih dana svog života i pogotovo noći – kao što smo činili mi koji smo odrastali s Vagabondom i u Vagabondu – teško je i za zamisliti.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.