Evo zašto je Kaptol Centar najciviliziraniji zagrebački shopping mall

Neki dan, pazite molim vas što mi se dogodilo, zaboravio sam knjigu u kafiću. To što sam uopće imao knjigu u kafiću u ova doba u kojima živimo priča je za sebe, ali ostanak bez nje doveo me do nekih novih, pozitivnih saznanja o lokalu za koji sam i prije toga smatrao jednim od boljih u gradu. 

Sjedio sam, dakle, u Wow baru u Kaptol Centru, pio mali točeni pils, oko 3 eura, i čitao Beigbederov roman Ljubav traje tri godine. Moje je pivo trajalo možda nekih trideset minuta, nakon čega sam ustao od stola, platio na šanku, kusur spremio u novčanik, novčanik u džep, a usput zamolio i da mi ponište karticu za parking te se liftom spustio na razinu minus dva gdje sam prethodno parkirao auto. Tamo je uvijek sve prazno.

Izašao sam iz garaže i krenuo kući. Tek na pola puta, u najvećoj prometnoj gužvi, sjetio sam se knjige. Zaboravio sam je, čini se, na šanku dok sam plaćao. Konobari u Wow baru vrlo su ljubazni i profesionalni, ali nekad im zna malo duže trebati da vas posluže, a kad treba naplatiti, to zna biti i cijela vječnost pa odlazak na šank da se tamo plati i nije neka rijetkost. 

Kako tamo inače ne čitam knjige, već kao i svi ostali ovisnici o ekranima prtljam nešto po mobitelu, izlazeći iz kafića nisam imao osjećaj da sam nešto zaboravio. “Jebeni Beigbeder ostao je na šanku!”, podviknuo sam odjednom dok sam čekao zeleno na semaforu. “A taman se razvodio od svoje supruge zbog jednog malog crnog pulovera kojeg je negdje usput upoznao!”

Pa, iako će se on – njegovi čitatelji to vrlo dobro znaju – tamo vjerojatno jako dobro snaći, a možda će mu se čak i svidjeti konobarica pa će maštati o njihovu budućem, vremenski ograničenom ljubavnom životu, ja neću nikada pročitati knjigu do kraja niti saznati kako završava. Traje li ljubav, kako autor tvrdi, zbilja tri godine, pa u prvoj zajednički kupujemo namještaj, u drugoj ga preraspoređujemo da bismo ga u trećoj dijelili, ili će se to na kraju s ovim malim crnim puloverom pokazati kao njegova zabluda?

Ne znam. Niti ću, čini se, ikada saznati.

Iako je Beigebeder svjetska književna superzvijezda čije su knjige godinama bile u vrhu svih lista svjetskih bestselera, u Zagrebu se u slobodnoj prodaji donedavno mogla naći samo jedna njegova knjiga. I to je, evo, bila ova koju sam zaboravio na šanku Wow bara.

Spomenuti kafić inače mi je jedan od dražih u Zagrebu, premda je izbor pića nezamislivo dosadan. Baš kao i centar u kojemu se nalazi a koji je, unatoč mnogim promjenama koncepta koje je s godinama doživio, i dalje vjerojatno jedini zagrebački shopping mall koji je uspio zadržati visoku razinu civiliziranosti i kulture. Ljudi tamo barem ne jure bezglavo za nekim krpama niti se prehranjuju iz kartonskih posuda i papirnatih vrećica kao što je slučaj u svakom drugom kisika lišenom prodajnom centru. Bar je smješten u velikom i visokom prostoru otvorenom probijanjem zida u predvorju kina, a na tih cca 450 kvadrata dominiraju šank i luster od skoro dvije tone. Autori koncepta i dizajna, Dean Franić i Saša Šekoranja, ostavili su gole betonske zidove i cijevi, a dio zidova naprosto prekrili zavjesama s psihodeličnim printom gledatelja u kinu. Na zidovima su gigantske fotografije holivudskih legendi i jedan dobar grafit astronauta s neonskim lampama. Sam bar je kružan, s atraktivnim centralnim elementom sastavljenim od starih svjetlećih kino reklama. Visoke barske stolice su udobne, a šank dovoljno širok i komotan za dulje sjedenje i veća društva. Fotelje i trosjedi u kafiću nevjerojatno su udobni i pogodni za duže sjedenje i veća društva. U tom se prostoru održavaju koncerti, predstavljanja knjiga, nekih novih prodajnih proizvoda, a spominju se i DJ rezidencije.

Terasa za pušenje je posebna atrakcija s palmama i kaučima i praktički se ne prazni. Atmosfera je zabavna, podsjeća na barove nekih berlinskih kina i art centara iako nije namijenjena isključivo kino posjetiteljima. Vikendima u prijepodnevnim satima tamo se okupljaju mladi roditelji s djecom koju su vodili na predstave crtića i animiranih filmova, popodne dođu ljudi nakon zagrebačke špice koji su gore parkirali ili žele nabrzaka još obaviti kupovinu u Konzumu ili DM-u, a navečer mladi parovi koji, baš poput mene, još nisu pročitali Beigbedera pa misle da će ova njihova ljubav u kojoj uživaju gledajući film u kinu trajati vječno.

Sve u svemu, Kaptol Centar je najpristojniji zagrebački shopping centar, koji još ima i solidne kafiće, lijepu slastičarnu Magnolija, i dva gastrotainment restorana nižih gastronomskih ambicija. Zato sam, uostalom, tamo i pio pivo dok sam čitao knjigu. Nema ni previše ljudi preko dana pa me nitko neće vidjeti i pomisliti da sam prolupao jer usred dana čitam knjigu i pijem pivo.

Da su im, međutim, i sve službe na visokoj razini, shvatio sam kad sam s tog semafora na kojemu sam čekao zeleno svjetlo okrenuo broj telefona koji je na internetskim stranicama bio naveden kao kontakt za kafić. Ispostavilo se da to ipak nije broj od kafića, oni nemaju telefon, ali jest neka služba iz koje mi se s druge strane slušalice javila neka iznimno ljubazna djevojka koja se odmah angažirala oko pronalaska moje knjige. Nije ju čitala, kaže mi, inače bi mi je rado prepričala. Ostavio sam nakon toga mail adresu i dok sam došao na svoje odredište, u pretincu dolazne pošte već su me čekala tri pisma iz Kaptol Centra.

Da će potražiti knjigu, piše u prvom; da je traže, u drugom; i naposljetku – da su je našli. Čekat će me, kažu u tom trećem pismu koje potpisuje stanovita gđica Ema Rotim, na šanku, a ja sam znao da je to za Beigbedera najbolje mjesto pa sam ga tamo ostavio još jednu noć. Izdržat ćemo obojica!

Iduće jutro knjiga me dočekala na dogovorenom mjestu, ja sam naručio još jedno pivo i sjeo u udobnu fotelju Wow bara pročitati je do kraja. Za svaki slučaj, odlučio sam,  da je ne zaboravim opet…

Beigbeder je, kako sam shvatio sa zadnjom stranicom, ostavio otvoren kraj svoje priče s malim crnim puloverom i ja opet, unatoč tome što sam našao zaboravljenu knjigu, nisam dobio odgovore na sva gore postavljena pitanja. Traje li ljubav zbilja tri godine? Ne zna, čini mi se, ni on.

Ono što sam, međutim, shvatio, a želio bih da znaju i svi ostali, to je da Wow bar u Kaptol Centru nije upravo takav kakvo mu je ime samo zbog fantastične lokacije i uređenog unutarnjeg uređenja, već i zbog par sjajnih ljudi unutar njihova sustava koji ga čine tako Wow!

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.