Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Na plaži ispod hotela Monte Mulini, koju je projektirao poznati zagrebački arhitektonski ured zaslužan i za mnoge druge rovinjske five-star hotele kojima je okružena, proveo sam ovaj produženi vikend, ali i neke od najljepših godina svog djetinjstva.
Bilo je to u doba dok je Monte Mulini još služio kao privremeni smještaj za izbjeglice iz Bosne, Vukovara i ostala raseljena lica, dok se Lone još nije ni rodio, a Eden je bio pod španjolskom okupacijom, zvao se Sol Eden i na platnom spisku imao dvometraša od sto kila zaposlenog kao čuvara na vanjskom bazenu. Spomenuti gospodin kontrolirao je da se tamo u miru kupaju isključivo gosti hotela Eden, a ne i lokalni gelipteri poput mene koji bi se svojom zaigranošću i radošću usudili ometati njihov skupo plaćeni mir.
Na tom mjestu se, prije desetak-petnaest godina, dok sam još uvijek dva ljetna mjeseca godišnje provodio u Rovinju, nalazila plaža romantičnog naziva Moulin Rouge. Držao ju je, ako je suditi po njegovim legendarnim pričama o Čehinjama iz mladosti, ništa manje romantični lokalni triatlonac Javor.
Osim prekrasne morske uvale koju joj je podario valjda sam Bog, plaža se sastojala još od malog kamenitog objekta koji je služio kao kafić i po kojem je cijela plaža zapravo nazvana.
Unutar ta tri-četiri kvadratna metra ugostiteljskog objekta Moulin Rouge, Javorovi sinovi i vrijedna supruga svakodnevno su, od svibnja pa sve do listopada, primali narudžbe, točili pivo, prali čaše, izdavali ključ za WC (stalnim gostima bez kaucije), prodavali žetone za tuš, žetone za stolni nogomet i sve ostalo što bi gost poželio, a Javor – koji je, osim što se tako prezivao, bio i jak k’o drvo – nevoljko odobrio!
Tu, naime, nije vrijedilo pravilo da je gost uvijek u pravu…
Na taj je objekt, vjerojatno sasvim bespravno ali vrlo korisno, bila dograđena i mala kuhinjica u kojoj bi Javor u nekom trenutku tijekom dana pekao hamburgere spram kojih se svi ovi šminkerski, koji se danas pripremaju po novim plažama i njihovim ugostiteljskim objektima, mogu samo sakriti. Stalnim gostima bi još malo i prepekao luk te stavio nešto više ajvara. Okus tog hamburgera, bez ikakvog pretjerivanja, ostao mi je trajno urezan u sjećanja kao okus djetinjstva… A, izuzev tog hamburgera – koji nikako ne mogu dovoljno nahvaliti niti prežaliti što ga više nemam gdje pojesti – nije se, bezbeli, moglo naručiti ništa drugo. (Zašto bi, pobogu, kraj takvog hamburgera netko uopće želio pojesti nešto drugo?!)
Moulin Rouge se, da vam ga još malo približim, sastojao od dvadesetak stolova raspoređenih po cijeloj plaži sa suncobranima, već spomenutim stolnim nogometom, jedno vrijeme i biljarom, CD-om s domaćim hitovima iz devedesetih te dugačkim molom na kojemu je od mnoštva kupača bilo teško uopće doći na red za skok. Sve to činilo je najsretnije mjesto mog dotadašnjeg života i sve što jedan klinac može poželjeti od svoga ljetovanja.
Eh da, skoro sam zaboravio, u šumici iznad Moulin Rougea, gdje je sada prekrasni bazen hotela Monte Mulini sa šankom koji ulazi u vodu, nekoć je stajala klupica na kojoj je moj rođak Dado bario jednu Belgijanku hrvatskih korijena dok je njezin otac, klasični gastarbajter, dolje niže na plaži kartao belu s Javorom.
O tome što sam sve ja bario na toj plaži, bolje da ne govorim… sramota me!
Onda se, međutim, dogodilo to da je Javor s vremenom izgubio koncesiju za tu plažu, u igru su ušli neki veći igrači, pa je prvo srušena ova Dadina klupa, a onda i mali kameniti objekt na plaži pred kojim sam toliko puta u djetinjstvu stajao u redu čekajući da naručim piće.
Kuhinjica s hamburgerima? Pretvorena je u pepeo.
Na tome mjestu sada ponosno stoji veliki otvoreni šank za kojim rade mlade atraktivne konobarice, umjesto Javorovih bijelih plastičnih ležaljki (na kojima valjda ne bi bilo udobno ni onim indijskim učiteljima koji spavaju na iglama) postavljene su ležaljke udobnije od onoga što vam na TV reklamama govore za Dormeo nadmadrac, a promijenjena je i glazba. Umjesto Alena Vitasovića i njegovog vječnog hita Ja ne moren više tako, koji je Javor volio držati na repeatu, sada tamo DJ pušta neke bijesne beatove.
Prvi put sam taj novi izgled plaže svog djetinjstva vidio na internetu prije više od deset godina, kako svojim fotografijama poput neke sedamnaestogodišnjakinje uslikane u prekratkoj haljinici pred ogledalom u WC-u skuplja stotine lajkova i komentara oduševljenja.
Bila je to godina 2015., a ja sam odmah pojurio Istarskim ipsilonom prema Rovinju kako bih uživo vidio to čudo od betona s bijelim granulama, uz koje je posađeno mediteransko raslinje otporno na posolicu, i taj jedan dio pošljunčan i obogaćen novim sunčalištima.
Do tada sam se, naime, već nebrojeno puta u životu razočarao u ove na internetu lajkane sedamnaestogodišnjakinje iz kupaonice… uživo bi to uvijek bila neka druga, mnogo slabija priča, ali u slučaju ovog Mulini Beacha sve je bilo itekako realno prikazano.
Nova plaža Mulini bila je, jebatga, sjajno uklopljena u bogati zeleni fond javnog parka i zaštitnih zelenih površina šumskog karaktera. Savršeno je funkcionirala kao produžetak javnih površina grada, prirodna ekstenzija šetnice kojoj je osnovna funkcija da poveže grad Rovinj i park Punta Corrente.
Koliko god mi to bilo žao, Mulini Beach Baru, koji je smješten u centar tog šetališta i koji je plažni objekt u kojem se nalazi veliki bar, svlačionice, tuševi, sanitarije te info pult, ne može se naći nijedna zamjerka. A navečer se taj plažni objekt – ovo zna biti poprilično spektakularno – pretvara u intimniji bar s ugodnom atmosferom uz more. Istina, nema ni stolni nogomet ni biljar na žetone, zato i kažem da mi je žao jer je to sve imao moj Moulin Rouge, ali teško da bih mogao krenuti u bilo kakvu argumentaciju (pa čak ni onu o hamburgeru), da je ono prije bilo bolje i ostati živ.
Mogu samo ustvrditi da je meni, eto, bilo draže…
Umjesto ovih prebogatih gostiju koje sam i za ovaj produženi vikend tamo susreo, uglavnom stranaca starije životne dobi kojima je plaža po svemu prilagođena a koji na njoj skoro da se ni ne kupaju već samo izležavaju, Moulin Rouge je imao one normalne, kao snijeg bijele njemačke turiste koji ispijaju galone piva i sjedeći u kafiću uz more ponosno nose svoje ružičaste opekline…
Imao je Talijane, za tri plaže glasne, koji se loptaju izvikujući pritom preko cijele plaže imena Juventusovih nogometaša… Onog Čeha, i njega su imali, koji satima napuhuje kanu za pet osoba, da bi ga poslije kada njime proba odveslati do Italije spašavala obalna straža. A imao je Moulin Rouge i bosansku obitelj s četvero male djece, neumorne u pričanju koje se kao žubor širi oko njih, a koju zabrinuta majka ne ispušta iz vida dok se otac, držeći obje ruke na stomaku, raspituje ima li još sendviča u malom prijenosnom frižideru da bi zatim, ne čekajući odgovor i iz čiste dosade, gurnuo jedno, ruci najbliže dijete u more…
I upravo zbog toga; zbog tih normalnih, za jadransku obalu uobičajenih turista koji plažu čine jednim živim, zanimljivim mjestom na kojem čovjek može provesti i cijeli dan, a koji na ovoj novoj, pomalo hermetičnoj iako fantastičnoj plaži nemaju što tražiti – Moulin Rouge će mi zauvijek ostati neki romantični ideal kako plaža treba izgledati i kome, evo, treba služiti.
Bez obzira na to što nisam u pravu. Promjena ove plaže nešto je najbolje što se Rovinju dogodilo otkad su tvornicu za cigarete preselili u Kanfanar. Dopušteno mi je, međutim, idealizirati vlastitu mladost…
Izvorna verzija ovog teksta objavljena je 2017. na portalu Wall.hr
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
