Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Dinamo je u ovoj sezoni promijenio čak četiri trenera, pri čemu nije bilo previše promjena u igri, nažalost ni u rezultatu, ali jeste u prehrani. Trener Cannavaro je, naime, napravio kompletnu izmjenu jelovnika. Usred sezone, i ne baš na sveopće oduševljenje, izbacio je sve što sadrži gluten i šećer. Na dan utakmice jelo se bijelo meso i riba, pire i riža, dok salata i kruha nije bilo.
Dinamo je u tom trenutku bio sedam bodova u zaostatku za vodećom ekipom u prvenstvu i, kao da im to nije bila dovoljna briga, sada su još morali razmišljati o gladi. Jedan je igrač na utakmicu otišao gladan i nije mu bilo jasno zašto je to tako, a kad je pitao svoje suigrače kako se oni s tim nose, rekli su mu da se snalaze kako znaju i da uglavnom naručuju hranu izvana i jedu kada nisu pod trenerovim povećalom. Istovremeno, talijanski stručnjak nije izlazio iz Baltazara na Novoj Vesi i Carpaccia u Teslinoj.
Njegovim odlaskom odahnula je i radna zajednica. Svi, naime, jedu u istom, relativno dobrom klupskom restoranu. I igrači i ostali klupski zaposlenici i funkcioneri, iako su mogli zadržati raniju prehranu koja je uključivala sve što je Don Fabio igračima zabranio, morali su se prilagoditi njegovom rasporedu. On je, naime, već od podneva klupski restoran rezervirao samo za igrače. Tako je, eto, stotinjak ljudi moralo ručati već prije 12 sati. Nije bilo, ne moramo ni govoriti, previše ljudi raspoloženih za krilca u BBQ umaku, biftek ili zagrebački odrezak u 11 sati ujutro. Trebalo je, naime, još i raditi nakon toga, a iako je Dinamo dobar dio sezone rezultatski zaostajao za drugim klubovima, u svim ostalim segmentima su rasturali. Marketing je u posljednjih godinu dana skoro učetverostručen, sva mjesta u ložama prvi put rasprodana, prosječna posjećenost po utakmici nikada nije bila veća, baš kao ni broj članova kluba koji se stabilizirao na respektabilnih pedesetak tisuća. Knjiga o legendarnoj ‘82. godini dobila je nagradu Zbora hrvatskih sportskih novinara za publicistiku, a revitalizirali su i kultnu Dinamovu reviju kao klupski mjesečnik namijenjen svim navijačima. Ništa se to, jasno, ne bi se moglo postići kad bi se već od 11 sati probavljao neki teški ručak… a ništa, evo, ni igračima nije donijelo što od podneva imaju pristup hrani koju ne jedu.
Elem, tih nekoliko mjeseci koliko su vrijedila stroga prehrambena pravila Mistera Cannavara, a koja, ne ulazeći u to jesu li možda dugoročno dobra, svakako nisu došla u dobrom trenutku, svi su morali postati kreativni u prehrani. Neki su, naravno, naručivali, pa su Woltovi i Boltovi dostavljači u popodnevnim satima okupirali ulaznu portu u klub, a drugi bi sjedali u svoje aute i kretali u potragu za nekim adekvatnim mjestom za ručak.
Godinama već nema Domagoja. To se mora spomenuti kad se govori o ugostiteljskim objektima oko stadiona. Tako da taj kultni Dinamov restoran, koji je četvrt stoljeća bio simbol kluba, purgerskog duha i povezanosti kluba sa zajednicom, nažalost nije opcija. Domagoj Lovre Maslaća, nazvan po njegovu sinu, srušen je kako bi se napravilo mjesta za HNS-ov reprezentativni kamp na Sveticama, a koji se – dobro vidite pa i zaključujete – nikad nije ni počeo graditi. Tamo su se, osim bivših klupskih legendi, aktivnih igrača, trenera, radne zajednice i članova uprave, okupljali i Dinamovi prijatelji i navijači iz svih krajeva. Kao i poslovna i politička elita koja je na neki način željela biti blizu kluba. Nije, međutim, problem samo u tome što više nema Domagoja, već nema više ni sličnog mjesta oko kluba.
Obližnji Maxi pub je neko mjesto gdje bi se povremeno takvi ljudi mogli okupiti, pa je i Zajec upravo tamo slavio pobjedu na izborima za predsjednika kluba prije godinu dana, ali je atmosfera sasvim drugačija. Hrana im je doduše pristojna, a svakodnevno u ponudi imaju i neki meni za gablec od nekih 10-15 eura kojemu su se okretali svi koji ne bi stigli ručati u klubu prije nego što bi Cannavaro stavio znak chiuso na vrata. Jelovnik se, osim toga, uglavnom sastoji od street fooda, burgera, wokova, juha i raznih salata kao što je po sportskim barovima u svijetu uobičajeno. Ništa spektakularno, ali sasvim zadovoljavajuća kvaliteta za obrok uz pivo i utakmicu.
Ljubiteljima roštilja oko Dinamova stadiona ipak nije bilo preteško zaletjeti se do Ravnica kod Labuša u Bistro MZ, među rajom poznat i kao Srbin, a koji je, iako nije ni približno dobar kao što je nekoć bio, i dalje najbolji u blizini maksimirske ljepotice. Bivša Dinamova Jedinica, Dražen Ladić, također ima restoran ne predaleko od stadiona. Tajer u Zvonimirovoj je drago okupljalište i nekima od sadašnjih Dinamovih igrača, ali restoran sasvim dobro radi i bez da se oslanja na njegov bivši klub.
Najbolji izbor za pizzu oko Dinamova stadiona je, jasno, pizzerija Duksa u uličici iza Mimica, a broj pekarnica i izbor jednostavne hrane poput pita, bureka ili kebaba na toj lokaciji jednostavno je nemoguće odrediti. Dobrih, međutim, i nema baš puno pa je možda dovoljno istaknuti samo Anine pite u Maksimirskoj, u kojima sam znao ugledati i Dinamovu legendu Džemala Mustedanagića, iako je poznato da njegova supruga radi najbolji burek u gradu. I to, evo, nešto govori o Aninim pitama, pa neka ipak ostanu spomenute… A spomenuti valja i da je klubu rezultatski donekle bolje krenulo otkad se promijenio trener pa su svi ovi ljudi koji bi u potrazi za hranom lutali Maksimirom napokon vraćeni u krug kluba te su se mogli nastaviti prehranjivati u klupskoj kantini.
Sezona se unatoč mnogim dobrim stvarima ipak ne može smatrati uspješnom za Dinamo; završili su, naime, iza Rijeke, koja je unatoč istom broju bodova i gol razlici na kraju zasluženo slavila jer ima bolji međusobni skor. No, pred njim je sada, sa skorim dolaskom Bobana, zasigurno jedno bolje sportsko razdoblje. Pa, ako je suditi po ugostiteljskim pothvatima novog prvog čovjeka u klubu, bolje bi moralo biti čak i što se tiče prehrane…
Fotografija/Max Sport Screenshot
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
