Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Rijeka s puno toga u gastronomiji nikad nije imala sreće, pa tako ni s internacionalnim restoranima. Dok je u Zagrebu skoro svaki novi restoran azijski, Riječani su bili osuđeni na eventualno dva, najviše tri azijska restorana. Radi li se ovdje o otporu Riječana prema azijskoj hrani ili nezainteresiranosti investitora, nikad nismo mogli odgonetnuti. Ali na samom kraju prošle godine Rijeka je ipak dobila jedan novi azijski restoran. Riječ je o Chin-Chinu koji na ogromnom jelovniku nudi kinesko-japanska jela.
Spoj kineskih i japanskih jela u ovom je specifičnom slučaju najmanju ruku čudan. Radi se o dvije vrlo različite gastronomije, kojima se tako treba i pristupati. Naravno da su fuzije kineskih i japanskih utjecaja moguće i da postoje panazijski restorani koji nude različita jela iz velikog dijela Azije, neki u Hrvatskoj posluju jako dobro, no čini nam se da je Chin-Chinu bilo bolje orijentirati se samo na kinesku kuhinju.
Restoran je uređen kao kineski, kineska jela imaju prioritet na jelovniku i sve je orijentirano prema Kini. Ako već poslužujete sushi kao predstavnika japanske kuhinje, bilo bi bolje da to radite prema japanskim postulatima, a Chin-Chin to ne radi. Stoga smo izbjegli Japan i sushi prepun majoneze i zadržali se na kineskoj hrani.
Kako smo već napisali, Rijeka nije imala previše kineskih restorana. Što je velika šteta, jer kineska gastronomija sa svojim brojnim regijama, može biti raskošna i veličanstvena. Chin-Chin naravno nudi europski stil kineske kuhinje koja je uglavnom svima poznata. Ljepljivi umaci, MSG, pržena mesa, noodlesi i riža na nekoliko načina. Što ne mora biti uvijek loše. Takva hrana zaista može biti komforna i zanimljivija od uobičajnih jela koja se nude u našim restoranima, ali teško se može smatrati autentičnom a kamoli ambicioznom gastronomijom.
U takvom žanru, Chin-Chin je pokazao mješovite rezultate. Naš ručak nije je počeo obećavajuće. Dim sum punjen svinjetinom bio je gumen i bezokusan, dok su spring rollsi bili opasno masni i općenito zaboravljivi. Glavna jela su popravila dojam. Sečuanska patka bila je ozbiljno hrskava i sočna što je uvijek dobro, a umak solidan. Jedino bismo voljeli da je nešto ljuća. Trenutnu razinu ljutine jedva smo i osjetili. Gong bao piletina bila je ukusna, ali nije bila zaista dobra. To je naprosto instant jelo koje može funkcionirati u specifičnim okolnostima, ali u restoranu se očekuje rafiniranija verzija. Noodlesi su bili korektni, ali ozbiljno prekuhani.
Chin-Chin upada u tipične zamke, ali njegov je najveći grijeh ambijent. Restoran je otvoren u prostoru na Titovom trgu, u kojem je prije njega radio bistro Aquila. Aquila je bio natprosječani bistro za grad i vrijeme u kojem je poslovao, ali nismo ga često posjećivali jer je bio smješten u podrumu. Ručati ili večerati u podrumu u ne baš privlačnoj ulici nije nešto čime osvajate publiku. Ako se tome dodaju i grozno uređenje kojim dominira zasljepljujuća bjelina pločica, zidova i LED žarulja, dobijete iskustvo bolničke čekaonice a ne izlaska u restoran. Pokrenuti posao u takvom okruženju nezahvalan je zadatak. Korektan ručak s velikom količinom hrane, jednom mineralnom i jednom colom platili smo 45 eura.
Titov trg 6, Rijeka
HRANA -3 VINO +2 SERVIS +3 AMBIJENT -2
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
