
Ninu Raspudića su dugo vremena, dok se još više bavio pisanjem nego pričanjem, ismijavali zbog toga što je radio na biografiji Marka Grubnića poznatog još i kao Modni Mačak. Ismijavanju je, jasno, doprinijelo i njegovo izmotavanje po toj temi u emisiji Nedjeljom u 2 u kojoj se za to pokušavao opravdati time da mu je, kao, bilo smiješno da jedna takva muškarčina poput njega piše, eto, o nečemu tako feminiziranom… Opravdanje mu, naravno, nije prošlo, a duhovito je bilo jedino to što sebe smatra muškarčinom.
Od tada se svako malo nađe netko tko će, pa makar i na portalu specijaliziranom za gastronomiju, podsjetiti na tu epizodu iz njegova književnog stvaralaštva od koje nikako ne uspijeva pobjeći.
Osobno mi, moram priznati, nikad nije bilo jasno zašto se srami tog svog djela, pa onda još traži objašnjenja i apstraktne motive za svoj rad. Zašto ga njegovi neistomišljenici zbog toga ismijavaju, a oni koji su ga ranije podržavali i koje je time silno razočarao, nastoje zanemariti tu činjenicu ili je, baš poput njega, svesti na razinu anegdote?
Povremeno sam naime znao pročitati nešto Raspudićevo, najčešće njegove kolumne, pa s punim pravom mogu reći da je ova biografija Modnog Mačka nešto najbolje što je čovjek napisao.
Kako njegovo pisanje nikada nije imalo osobitog utjecaja, nije zahtijevalo ni neku reakciju osim gore spomenutog smijeha, ali kada s govornice u Hrvatskom saboru za pretilost Hrvata pokuša okriviti strane radnike koji im donose hranu, e to je već opasno. Puno opasnije od onog Bruce Leeja kojega je postavio u nekom mostarskom parku, a opet podjednako besmisleno.
——-
Elem, činjenica je da su Hrvati nakon Maltežana najdeblji narod u Europskoj uniji. Čak 65 posto odraslih i 35 posto djece ima prekomjernu tjelesnu težinu. Djeca su tako na visokom petom mjestu, dok su nam odrasli viceprvaci Europe, kako muškarci tako i žene. Službena je to statistika. Ono međutim što nije službeno već čista zlonamjerna izmišljotina kojom se služe šovinisti diljem svijeta, jest da su za to odgovorni, pa makar i dijelom, strani radnici iz Nepala koji Hrvatima na kauču, kako je to Raspudić rekao, donose papicu.
“Kako smo mogli prije pet godina bez svih tih dostavljača normalno odlaziti po hranu sami…” pita se on u svom govoru koji je kasnije dijeljen po društvenim mrežama pod naslovom: ključno pitanje, te onda pokušava lažno stvoriti neku poveznicu, “a danas smo drugi po debljini?”
Razloga zašto smo tako pretili je mnoštvo, a Nepalci, niti evo bilo koji drugi strani radnici pa ni domaći dostavljači hrane (ima i njih), nisu jedan od tih razloga.
Način življenja nam je, općenito govoreći, nekvalitetan, a skloni smo konzumiranju brze i nezdrave hrane, konkretno pekarskih proizvoda i slatkiša. Jedemo s nogu ili napreskokce i često posežemo za nezdravim načinom pripreme hrane – prženjem u dubokom ulju, masnim i slatkim. Jede se jako puno kruha, prekomjerno začinjavamo hranu, a ulja koristimo u pretjerano velikim količinama. Vježbamo slabo ili nikako, a spavamo kratko, loše i uglavnom idemo leći poslije ponoći.
Sve su to čimbenici koji utječu na gore spomenutu statistiku… Kao što i sami možete primijetiti, niti jedan Nepalac nije naveden.
Preskače se nadalje doručak, hrana koja nam se nudi je izuzetno kalorična, a uz sve to smo još i pod stresom koji kumuje disbalansu hormona i cirkadijskog ritma.
Kile se tako gomilaju, a najgore od svega: pretilost se uopće ne smatra ozbiljnom situacijom. Dapače, to nam je čak i simpatično. To što je debljina povezana s brojnim bolestima poput dijabetesa, kardiovaskularnih bolesti, bolesti jetre, žučnih kamenaca, tegoba sa zglobovima, plućnih i bubrežnih bolesti te da su čak i zloćudne bolesti češće kod osoba s prekomjernom tjelesnom težinom, kao da se nas, eto, ne tiče.
Nestale su i razlike, da spomenem i taj poražavajući podatak, između načina prehrane u sjevernoj Hrvatskoj i na Mediteranu. Svi se hrane podjednako, što ukazuje na to da distribucija unutar zemlje više ne postoji u smislu da su oni koji žive na Mediteranu mršaviji. Zadnje analize pokazale su da su djeca na Mediteranu čak i deblja od djece na kopnu Hrvatske, a ranije analize pokazale su da su po konzumaciji voća i povrća hrvatska djeca pri samom dnu europskih ljestvica.
Tko je za to kriv? Nepalci? Ako se pita uvaženog saborskog zastupnika i nekadašnjeg autora biografije Modnog Mačka – apsolutno! Tko je međutim zaista za to kriv? Odgovor je veoma jednostavan: nisu to strani radnici već domaći neradnici – saborski zastupnici poput Nine Raspudića.
——-
Potrebno je, naime, ako zbilja želimo popraviti stanje nacije po tom pitanju a ne samo skupljati jeftine političke poene i izazivati gnjev prema strancima, uspostaviti mnogo bolju zakonsku regulativu. Pretilost se može rješavati i poreznom politikom prema određenim proizvodima. Trebalo bi, primjerice, cjenovno stimulirati zdravu hranu ili ograničiti dućane s nezdravom hranom u blizini škola, fakulteta i zdravstvenih ustanova, a s druge strane stimulirati otvaranje dućana i ugostiteljskih objekata koji će posluživati zdravu hranu.
U pekarama su, poznato je, najjeftiniji proizvodi, a s obzirom na nizak standard većine naših građana (što se također u dobroj mjeri može zahvaliti političarima), često nemaju drugu mogućnost nego upravo tamo kupiti neku hranu. Kada bi se primjera radi, za trgovine sa zdravom hranom ili voćarne regulirala cijena najma ili, štojaznam, uveo niži porez na zdravu hranu, možda bi i ti proizvodi bili jeftiniji pa tako i svima pristupačniji.
Probajte doći pred neku školu i kupiti voće ili neki vegetarijanski proizvod. To je gotovo nemoguće, a ovi drugi, veoma nezdravi proizvodi, nalaze se nažalost na svakom koraku.
Isto je i sa slatkišima čiju je ponudu u supermarketima gotovo pa nemoguće izbjeći. U automatima su u školama i na fakultetima, pa i u bolnicama, a u njima se nude pretežito nezdravi proizvodi, gazirana pića i proizvodi koji su ili slatki ili slani. Zdravih proizvoda – zahvaljujući našim saborskim zastupnicima kojima je preteško podići ruku za neko zakonsko rješenje koje bi poticalo zdraviju prehranu za naše stanovništvo – skoro pa da ni nema.
Nepalci koji svakodnevno vrijedno pedaliraju ne bi li prikupili nešto novca kojega bi naknadno poslali svojim obiteljima u Nepal kao što su to generacijama činili naši manje debeli Hrvati širom Europe – ponovit ću još jedanput pred kraj – nisu za to ni najmanje krivi.
Nino Raspudić ih nešto kasnije krivi i za svaki pad skele koji se dogodio u Zagrebu.
“Hrvati, Srbi i Bosanci…”, kaže on važno držeći salvetu u džepu sakoa, “oduvijek su znali postavit skelu, a one sad padaju”.
Krivac je tu ostao neizrečen, ali uz pomoć ove njegove dedukcije svima je jasno na koga misli. Međutim, moglo bi vas iznenaditi, ali čovjek, jebatga, opet nije u pravu. Pravi krivci su političari poput njega, kad se već bavimo generaliziranjem, koji su propustili na vrijeme otvoriti tržište rada upravo tim Bosancima i Srbima koje hvali pa su oni otišli malo dalje u Europu postavljati te svoje dobro stojeće skele.
Zbog njihova propusta, a ne nekog stranca, nama su ostale ove slabe skele i debeli Hrvati koji po njima hodaju. Toga bi se trebao sramiti, a ne biografije Modnog Mačka…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.