MIRO PAR U Lesnini mi je bečki šnicl donio robot. Hoće li i drugdje roboti zamijeniti konobare, kojih ionako nema?

Nema par dana kako je vlasnik jednog ogulinskog kafića privukao pozornost javnosti oglasom za posao konobara koji je postao viralan na društvenim mrežama. Njemu su bile dojadile muke s promjenama radnika pa je još sredinom kolovoza odlučio napisati prilično iskren i detaljan oglas, navodeći do najsitnijeg detalja što točno očekuje od svog budućeg zaposlenika.

Pritom treba jasno reći, da nije riječ o ugostiteljskom objektu koji zahtijeva neku pretjeranu stručnost ili specifična znanja i vještine. Svjestan je toga i vlasnik pa su njegovi zahtjevi za dva konobara koja namjerava zaposliti na neodređeno vrijeme i više nego bazični… Tako od njih traži da – pazite molim vas ovaj bezobrazluk – svaki radni dan dolaze na posao. Ne samo kad im se da ili kad im je dosadno… Kafić se otvara po radnom vremenu, naglašava, a ne kad se naspavaju.

U smjeni konobar ne smije piti više od gostiju niti dolaziti nadrogiran ili s fešte. Za stolom gostiju, navodi gazda nešto što je zbilja prečesto slučaj, ne smije voditi glavnu riječ bez obzira poznaje li ih ili ih prvi put u životu vidi.

“Dobar dan”, “izvolite”, “hvala” i “doviđenja” trebalo bi se redovito naći u njegovom vokabularu…

Treba znati i zbrajati i oduzimati, ali ponajviše zbog sebe jer, se nakon svake smjene radi obračun pa je tako svaki višak njegov, ali isto tako je i manjak njegov.

Ne smije, nadalje, uzimat lovu iz blagajne kad mu zatreba, igrati igrice na mobitelu u radno vrijeme niti dovoditi ljubavnog partnera da cijelu smjenu sline po šanku.

Nabraja tako taj očajni gazda još neke stvari koje očekuje od svojih zaposlenika, a koje su se prije par desetljeća kad se upuštao u ovu ugostiteljsku avanturu podrazumijevale.

U nabavu se naime nikad nije išlo za radnog vremena jer se kasnije negdje žuri, radna odjeća se nije uzimala u privatne svrhe niti su se bolovanja koristila kao slobodni dani. Sve to je nešto što je ovog viralnog gazdu očito zahvatilo posljednjih nekoliko godina pa je osjetio snažnu potrebu da to i zapiše kako bi pravila svim kandidatima odmah u startu bila jasna. To je otprilike kao kad Ameri na mikrovalnu stave natpis da se unutra ne stavlja mačka… nešto što bi, je l’, svatko normalan trebao znati, ali navodi se zbog onih drugih koji, kako se čini, lagano postaju većina.

Zauzvrat taj gazda nudi, kako navodi, profesionalnu obuku, dobru i redovitu plaću, slobodan dan u tjednu i svakih pola godine po dva tjedna godišnjeg odmora. Postoji i mogućnost napredovanja, kaže, a u kafiću nema prekovremenih sati. Atmosfera je ugodna i gosti su ljubazni. 

Oglas se brzo proširio društvenim mrežama, pokupio puno lajkova i shareova, ali ne i ono što mu je bila svrha: prijava za posao. Tu je brojka bila nula! “Mislim da su nam svima budućnost Nepalci, Indijci, Filipinci”, rekao je razočarani gazda na to i “našima” poželio sreću na birou ili, kako je napisao, na društvenim mrežama s maminim i tatinim džeparcima.

U toj njegovoj zadnjoj, razočaranoj izjavi vidljivo je da osim svih ovih gore zdravorazumskih uvjeta za zaposlenike, a zbog kojih je i stekao ovu kratkoročnu internetsku slavu, očito ima i jedan ne toliko simpatičan uvjet a to je da su kandidati “naši ljudi”. Jer, kako kaže, s obzirom na to da se nitko nije prijavio na taj oglas budućnost je, evo, u strancima. Dakle, tražio je domaće ljude koji odgovaraju tom opisu kako bi budućnost ugostiteljstva drukčije izgledala.

Time je, međutim, rekao još nešto a da toga vjerojatno nije svjestan. Tim strancima, naime, a za koje mu je žao što su oni budućnost, sve ovo što on od svog zaposlenika traži najnormalnija je stvar. Sam to kaže: “našima koji se nisu prijavili na ove uvjete sretno na društvenim mrežama, a stranci će raditi”. Njima je dakle to normalno.

Našima se očito mora napisati da ne mogu krasti a oni pod tim uvjetima neće raditi, dok stranac, eto, hoće. To mijenja cijeli narativ kampanje protiv stranih radnika koje se zlonamjerno optužuje upravo za ove stvari koje nisu odgovarale našoj radnoj snazi.

Što, pobogu, nedostaje tome da je budućnost u ugostiteljstvu takva? Ako jednima moraš crtati da ne kradu iz blagajne, gnjave goste ili, štojaznam, stavljaju mačku u mikrovalnu a na druge se moraš samo odlučiti nakon što ovi prvi za to ne iskažu interes, po čemu je onda loše da oni preuzmu tu vrstu uslužnih djelatnosti?

Kao gostu uvijek mi je draži takav konobar od onoga kojega gazda mora učiti kako se kaže dobar dan iako mu je hrvatski maternji jezik. Postoji međutim i drugo rješenje za ovog gazdu koje će zadovoljavati sve njegove uvjete, a pritom neće biti ni stranac. Neće, zapravo, biti ni ljudsko biće, ali kao konobar će – čitajte dalje da vidite o čemu je riječ – zasigurno biti sjajan…

———

Elem, nema par dana kako sam s puncem bio u Lesnini. Pomogao sam mu oko ukrcaja neke robe, a on me u znak zahvalnosti što sam mu pomogao ali i što mu trpim kćer za koju nitko bolje od njega ne zna koliko zna biti zahtjevna, odveo na bečki šnicl u restoran spomenutog tržnog centra.

Prišao nam je konobar, naručili smo dvije povoljne xxl bečke i upustili se u neki neobavezni razgovor o tome tko bi trebao biti novi trener Dinama. Bilo je to u vrijeme prije povratka Nenada Bjelice pa smo se trenerskim imenima razbacivali poput diskontnih rajčica na festivalu u Bunilu.

Patric Viera, rekao je on, a ja sam zazivao Terzića iz Dortmunda. Samo da nije rotacijski trener iz HNL-a, rekao sam očekujući da ćemo se barem po tom pitanju naći na istoj valnoj duljini, ali on je ustvrdio da bi Ilija Lončarević bio možda dobro rješenje u ovom kriznom trenutku.

To naše bezvezno naklapanje prekinule se dvije velike bečke koje sam ugledao kako se, kao da lebde, probijaju kroz gužvu prema našem stolu.

Evo ih, rekao sam puncu, iako ni sam nisam shvaćao kako je to moguće kada ih nitko ne nosi. Tek kad su se približile našem stolu postalo nam je jasno da ih je, noseći tanjure na glavi, donio mali limeni robot na gumenim kotačima.

Viđao sam dosad robote zadužene za usisavanje i pranje poda ili pranje i sušenje automobila, ali da mi donosi hranu, to još nisam doživio. Moj punac pogotovo… Nije znao što se zbiva. Inače uvijek traži dodatno sol jer hranu soli preko svake mjere, ali ovaj put ostao je bez teksta. Čovjek se sav zbunio i zaboravio naručiti sol.

Zahvaljivao je robotu kao da ga ovaj razumije ili kao da ima osjećaje o kojima moramo misliti…

Kad se robot malo udaljio od našeg stola, punac mi se približio i potiho me pitao, kao da nas ovaj čuje, koliku napojnicu da mu ostavimo.

“Ma imaju oni dobre plaće…”, umirio sam ga kako se ne bi više brinuo za R2-D2-a i posvetio svom jelu.

U svijetu brzih tehnoloških napretka, inovacije su naš svakodnevni pratitelj, a jedna od najuzbudljivijih novosti u ugostiteljskoj industriji upravo je ovakav robot konobar. Bio je, sjetit ćete se, pokušaj s robotom kuharom ali to je neslavno propalo. Ovi konobari donose revoluciju u načinu pružanja usluga u restoranima i kafićima, kombinirajući tehnologiju i gostoprimstvo. Pritom, ni ovaj na početku spomenuti ugostitelj s njima ne bi imao nikakav problem… Ljubavnice im ne sline za šankom, dobro računaju, a programirani su da znaju i pozdraviti.

Elegantni su i učinkoviti, sjajno organizirani, ne podliježu stresu, brzi su i ne griješe. Ne vode glavnu riječ za stolom, niti piju. A nisu, evo, ni stranci bez obzira na to što ih se proizvodi u Kini.

Jedino što ne rade to je naplata iako bi ih za to bilo najlakše programirati, pa čudi da ne obavljaju i taj dio posla. Za sve ostalo, uvjerio sam se u toj Lesnini, ova umjetna inteligencija mnogo je bolja od prirodne neinteligencije kojoj se mora crtati da se na posao dolazi svaki dan i kafić otvara po radnom vremenu.

Za kraj da parafraziram ugostitelja iz Ogulina: mislim da su nam svima budućnost roboti konobari, a vlasnicima kafića koji traže isključivo “naše” kao radnu snagu dok tanjure po svijetu i u Lesnini već nose i metalne kutije na kotačima, želim sreću. Na birou ili u postizanju viralnosti na portalima i društvenim mrežama…

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.