U subotu popodne u našem smo susjedskom supermarketu u Branimirovoj pokušali kupiti Baranjski kulen. Kojeg nije bilo u vitrini, osim tri ili četiri neugledne šnite na praznom pladnju. Trgovkinja nam se ispričala i rekla da su prodali sav Baranjski kulen koji su imali u vitrinama i u skladištu. Pa smo, čiste znatiželje radi, kupili nešto dalmatinskog pršuta brenda čiji naziv počinje slovom M.
Nikad nismo čuli za tog proizvođača, pa nismo zapamtili ime. Pršut je, već kad smo ga donijeli iz dućana bio preslan i imao laganu notu užeglosti ali veoma
Malo masnih dijelova pa je bio donekle jestiv. Pojeli smo dvije fete pa smo ga zaboravili, jer stvarno ne želimo trošiti zdravlje na mediokritetske suhomesnate proizvode.
Danas smo u hladnjaku, poslije ručka tražili neke sireve koje volimo, pa smo između reblochona i brillat savarina pronašli poluotvoreni papirnati omot s narezanim pršutom M kupljenim u subotu popodne. Probali smo ga i ostali blago zaprepašteni.
Dalmatinski M pršut nije oksidirao, nije vonjao po jako užegloj masnoći, nije promijenio boju i nije se sasušio. I poslije četiri dana bio je posve isti, smeđecrvene boje, elastičan, sasvim blago užegao. Kao da je zaustavio vrijeme.
E sada, previše volimo i poznajemo pršut da ne bismo bili sigurni da tako nešto fizički nije moguće. I tri godine stara narezana pata negra poslije 24 sata u hladnjaku upravo se drastično mijenja, a većina narezanih pršuta iz supermarketa poslije tri dana ili četiri dana postaju potpuno nejestivi.
Stoga nas jako zanima kojim je sve sredstvima dalmatinska pršutana čije ime počinje s M tretirala svoj pršut. U svakom slučaju, radi se o pomalo frankensteinovskom proizvodu, koji se ne ponaša kao meso nego kao plastika.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.