Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Sinoć, tamo negdje oko pola noći, dok sam već pomalo pripit i potpuno sit sjedio u nevjerojatno ugodnom, intimnom prostoru MM Kantine u Ilici i slušao Sinatrin bezvremenski hit Take me to the moon and let me play among the stars u fantastičnoj izvedbi studenata zagrebačke Muzičke akademije, imao sam zbilja osjećaj da u nekom bestežinskom stanju lebdim po svemiru.
Kraj mene je sjedila plavokosa dama koja je slavila petnaestu godišnjicu braka bez supruga koji je, nota bene, nešto ranije otišao kući, bio je umoran, a koja me upozorila da bi ono što slijedi moglo biti spektakularno. Njezina je firma, naime, jednom prilikom angažirala istu ovu vokalno-instrumentalnu skupinu za neku svoju proslavu s potencijalnim klijentima, a nakon čega im je poslovanje doživjelo pravu renesansu jer su svi bili nevjerojatno zadovoljni onim što su vidjeli i čuli pa su uslijed toga, rezonirajući na način da ovi ljudi očito znaju što rade – sklopili s njima suradnju. Da će, međutim, to biti tako dobro, nisam mogao ni pretpostaviti…
Treba tu uzeti u obzir i sljedeće: tri puna sata koja su prethodila tom mom izvantjelesnom iskustvu, proveo sam uživajući u posebnom jelovniku koji je za svega dvadesetak gostiju pripremio Saša Pribičević, jedan od najboljih hrvatskih chefova trenutno na angažmanu u restoranu Tekka by Lone u Rovinju, a koji je – evo da spomenem i to – bio inspiriran spojem japanske kuhinje i mediteranskih okusa.
Eh da, skoro sam zaboravio: i u vinima! Uživao sam tijekom ta tri sata i u vinskom putovanju svijetom koje je posebno za ovu prigodu osmislio jedan od najboljih hrvatskih sommeliera, ujedno i jedan od dvojice organizatora ovog inovativnog koncepta koji gastronomiju spaja sa svim ostalim lijepim aspektima života poput mode, umjetnosti i ljubavi, Kristijan Merkaš.
Ova večera bi, da se razumijemo, i bez ove na početku spomenute glazbene numere bila jedno neponovljivo životno iskustvo, ali kada su nam uz osvježavajući desert servirali još i ovaj neponovljivi dar za sva naša čula – jer osim osjetila sluha glazba ima tu rijetku sposobnost da utječe i na sve ostalo, pa tako i da, recimo, liječi i bol – znao sam da je ekipa koja stoji iza projekta 5 Senses uspjela (opet) u nakani da gostima pruži nešto izvanserijsko.
Ovo je bila ukupno treća dosad održana večera u njihovoj organizaciji, prije toga bilo je još u Samoboru na farmi Mirnovec i kod Šembera na Plešivici, ali za mene osobno ova je možda bila i najbolja, a što me raduje jer je dokaz da su svaki put sve bolji. Pri tome treba reći da su i prvi put bili sjajni. Pisao sam o tome pa slobodno potražite na World Wide Webu… Već se sada, stoga, radujem njihovoj idućoj ovakvoj večeri… Da se međutim ipak malo vratim na početak, dok sam još uvijek bio na Ilici a ne u oblacima i, evo, među zvijezdama.
——
Elem, vozeći se Ilicom od smjera Britanca prema Črnomercu, onim nevjerojatno zapuštenim dijelom šireg gradskog centra u kojemu se naizgled ništa ne događa, čovjek ne može ni pretpostaviti da se s desne strane ulice na kućnom broju 424 nalazi tako dobar restoranski prostor kao što je MM Kantina. Dolaskom na privatni parking pred ulazom primijetio da sam da je već mnogo gostiju došlo na ovu autorsku večeru koju su osim gore navedenih organizirali još i nedavno oženjeni chef Zlatko Belužić i slastičar Dimitri Chapelle. Dvadesetak meni dotad nepoznatih ljudi, a koji će mi zahvaljujući tom intimnom ambijentu restorana ali i opuštenog, skoro prijateljskog pristupa organizatora svakom gostu do kraja večeri postali skoro pa obitelj, sjedilo je u MM Kantini za velikim pravokutnim stolom i uživalo u sljedovima koje je pred nama u otvorenoj kuhinji pripremao chef Pribičević.
Prvo je pred nas iznio fingerfood; kamenice pečene na Green Eggu s pjenicom od krumpira, algi i uljem od mladog luka, i bao buns punjene raguom od sipe. Istovremeno smo krenuli i na vinsko putovanje, koje je započelo u našem susjedstvu, na Plešivici da bi se vrlo brzo otisnulo dalje prema Novom Zelandu. Već naime na idućem slijedu, salati od sirovog škampa, rajčice i krastavca na tartaru od rajčice, dobili smo i kratki pregled novozelandske vinske povijesti. A tu povijest, da je uopće imaju, mogu zahvaliti kome drugome već jednom Hrvatu…
Sredinom tridesetih godina proteklog stoljeća naime, Ivan Jukić iz dalmatinske zagore odlučio je trbuhom za kruhom otići za Novi Zeland. Sa sobom je ponio samo par sadnica vinove loze i veliku želju da uspije. Prvo je radio kao berač povrća blizu Aucklanda, a zatim je kupio malo imanje, posadio vinograd i počeo praviti vino. Njegovi sinovi Frank i Mate osnovali su vinsku kompaniju Montana Vina. Upravo oni posadili su sredinom 70-tih prve moderne vinograde u danas glasovitoj vinskoj pokrajini Marlborough.
Svjetski uspjeh unutar samo jedne generacije, nikome osim njima nije nikada uspio na Novom Zelandu. Bez obzira na to što smo nakon toga vinsko putovanje nastavili u Njemačkoj s rizlingom Dorsheim iz 2018. i alzaškim Gewurtztraminerom Hugel 2022, pa u Argentini s Carom 2021, upravo taj novozelandski Sauvignon Blanc Rimapere iz 2023. bio je vinska zvijezda večeri.
Bez obzira na to što sam patriot i volim Hrvatsku, baš poput starog Jukića nisam više osjetio potrebu da se na ovom vinskom putu vratim u Hrvatsku niti da nastavim s ovim drugim državama, već sam do kraja ostao na toj otočnoj državi u Tihom oceanu i uživao u vinima koja inače baš i ne susrećemo prečesto na našem tržištu.
Tada nam je za stol stigao sashimi od tune sa savršenim omjerom masnoće i mesa, marinirana u sezamovu ulju, s umakom od nori algi. Bio je to slijed zbilja bogat okusima, krema je bila kiselkasta ali baš takva i treba biti, a umak od crnog češnjaka i misa bio je također fantastičan.
Dimljeni celer, umak od vrganja i kavijar, da nabrojim još ponešto od onoga što smo te večeri konzumirali, pa goveđe rebro i oyster umak, krema od kukuruza i paprike… Nije ni čudo da sam bio, kako navodim na početku, potpuno sit i djelomično pijan kada smo se iz te glavne restoranske prostorije premjestili u podrumsku na desert i, kako ću veoma brzo shvatiti, zadovoljavanje ostalih osjetila.
Suprug gospođe koja je sjedila do mene, a koji se tim putem bio izgubio, odnekud se usred one Sinatrine pjesme ipak pojavio. Valjda se sjetio da im je godišnjica braka, komentirala je ona, a on je očito sve ovo bio pomno i nadasve romantično isplanirao jer se u pjesmu tiho uključio kada joj je: in other words trebalo reći ‘da ga primi za ruku’.
‘In other words’, zapjevušio je, ‘baby, kiss me!’
Upozorila me, sjetio sam se, ta dama bila da bi moglo uslijediti nešto spektakularno kad je vidjela sopranisticu Miju Raguž i mezzosopranisticu Nadu Tomicu Klišanin, a s kojima se na proslavi svoje firme već ranije susrela, ali da će to sada baš za nju biti nešto ovako posebno nije se, pretpostavljam, mogla ni nadati…
Sat na zidu otkucao je ponoć, ja sam se osjećao kao da u nekom bestežinskom stanju lebdim po svemiru, ovo dvoje ljubavnika pronašlo je onu staru iskru koja ih je prije petnaest godina spojila, a Ilicom iz smjera Britanca prema Črnomercu jurcali su ljudi u automobilima potpuno nesvjesni magije koja se s desne strane ulice na kućnom broju 424, zahvaljujući jednoj sjajnoj gastronomskoj ideji Kristijana Merkaša i Zlaje Belužića upravo odvija. Što je više potrebno reći o 5 Senses konceptu nego da je, evo, već do treće večere u njihovoj organizaciji prerastao i tu svoju polazišnu točku zadovoljavanja svih osjetila.
Bojim se i pomisliti što će biti na četvrtoj, ali ono što znam, to je da ću je sigurno posjetiti! Ne bih to propustio nizašto na svijetu…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
