Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Prije pet godina u Pragu ugledao sam prometni znak koji ukazuje na zabranu prometovanja romobila po nekoj ulici. Nisam mogao doći sebi. Bio je to za mene neviđen šok! Jesu li češki zakonodavci stvarno toliko sitničavi, pitao sam se, da su u Zakon o sigurnosti na cestama uvrstili i to dječje vozilo, na kojemu sam dotad uglavnom viđao balavce do 14 godina i možda samo pokojeg odraslog mulca po centru Zagreba? Ili je, eto, broj takvih mulaca u Zlatnom gradu dosegao toliku brojku da se njihova vožnja mora i pravno regulirati?
Pet godina kasnije znam da niti jedno od toga nije bilo točno. Niti su češki zakonodavci sitničavi niti su vozači romobila mulci. I jedni i drugi su – pazite molim vas ovo – velike face! (Čitajte dalje ako vas zanima čime ću potkrijepiti ovu itekako smjelu i nimalo popularnu tezu…)
—-
Elem, vožnja električnog romobila se jednako kao i vožnja bilo kojeg drugog vozila koje sudjeluje u prometu mora regulirati kako bi se na cesti i pločniku ipak održavao red. Suludo je, naime, da se netko vozi malo na pločniku, pa kada mu to više ne odgovara onda na cesti ili da, što ja znam, vozi u suprotnom smjeru da ne bi morao ići nekim dužim putem i kružiti okolo.
Kako taj kaos izgleda u praksi možemo svakodnevno vidjeti na primjeru naših dobrih biciklista koji, čast rijetkim iznimkama, u opasnost dovode sve oko sebe a ponajviše – netko bi im to zbilja trebao veoma sporo objasniti – sami sebe!
Isto će se bez potrebne regulacije sasvim sigurno dogoditi i s romobilima kojih je iz dana u dan, sigurno ste primijetili, sve više i na našim cestama ali i pločnicima. Iz tog razloga češki zakonodavci nisu bili sitničavi kako sam isprva pomislio već su se, eto, samo s time više susretali. A mulci nisu zato što sam, evo priznati ću vam, i sam nabavio predmetno vozilo.
S osuđivanjem vozača romobila prestao sam odmah nakon što sam prvi put stao na njega, odgurnuo se nogom i lagano dodao gas… Ne možete ni zamisliti kakva milina i jednostavnost kretanja.
U deset minuta obišao sam cijeli grad uzduž i poprijeko. U jednom trenutku sam bio na Glavnom kolodvoru, pojeo bečki šnicl u Esplanadinom bistrou, a za manje od minute na Dolcu. Naručio sam burek od mesa na onom polukatu, ali kako ga nije bilo pojeo sam sirnicu.
“Mislite burek od sira?”, rekla je prodavačica iza pulta, a kako mi se trošila baterija na prijevoznom sredstvu nisam imao vremena ulaziti u tu raspravu pa sam samo potvrdno kimnuo glavom.
Evo me već kod Džamije, javljam vam se s kave iz Monocycle Coffee a niste se ni snašli – već sam na Britancu i kupujem antikvitete dok se čudim kako ovaj zagrebački trg kojemu mnogi tepaju da je najljepši, u gastronomskom smislu zapravo uopće ne postoji.
Slastičarnica u Kaptol centru? Može, stižem za trideset sekundi gdje god u gradu da se nalazim iako mi ta nije baš nešto. Isto, bezbeli, vrijedi i za bilo koju drugu lokaciju u centru. Vrlo brzo se tamo mogu nacrtati pa možda bolje da se ode u neku drugu slastičarnicu…
Ovoliko ugostiteljskih objekata koliko sam obišao u samo sat vremena vožnje na romobilu, inače bih obilazio i po nekoliko dana. Gastronomska slika grada postala mi je tako u potpunosti jasna u rekordnom roku.
Supruga me onda usred vožnje poslala po pizzu. Rekla je da joj donesem najbolju u gradu. Otkad je međutim zatvorila ona pizzeria kod Kamenitih vrata, upisana u kolektivnu memoriju svih ljubitelja tog talijanskog specijaliteta kao najbolja u gradu, nisam znao u kojem smjeru da krenem. Svaki razgovor o pizzi je naime zamka. Je li tanka kora bolja od debele? Je li ananas prihvatljiv dodatak? Kakav treba biti umak od rajčice i je li to prava Margarita ako mozzarella nije od bivoljeg mlijeka? Je li za tijesto bolja peć na ugljen ili ona na drva? Računa li se pizza u čikaškom stilu uopće kao pizza ili je to neka štrukla? Mnogi ljudi tvrde da imaju odgovore na ta pitanja jer svi vjeruju da su stručnjaci za pizzu – uključujući stvarne stručnjake za pizzu, a koji su tek prava noćna mora – ali odgovora na ta pitanja nema. Beskrajna raznolikost vjerovanja o tome da se zna što je najbolja pizza toliko je univerzalna da prečesto sklizne u nešto gotovo jungovsko, prozor u sebe i sjenu.
Pizza vašeg djetinjstva, pizza mjesta koje smatrate domom, pizza koja vas je probudila do činjenice da pizza zapravo može biti gastronomski veličanstvena – to je za vas najbolja pizza u povijesti svijeta jer je to – obratite molim vas pozornost na ovo – povijest vašeg svijeta. Reci mi što misliš da je savršena pizza, poznata je napuljska uzrečica koja datira još u 18. stoljeće, i reći ću ti tko si.
Kako sam međutim bio na svom romobilu, shvatili ste, nije mi problem bio obići i desetak pizzerija da bih na kraju zaključio da je moja supruga: pizza ‘Ko se ljuti…’ iz Dukse.
Isprva sam pomislio da je možda ona skupa pizza od 100 eura iz Al dentea u Bogovićevoj, ali negdje na pola puta – kada sam shvatio da mi još uvijek nije bila plaća – shvatio sam da je ipak ova iz Dukse pa sam se okrenuo prema Tkalči. Nije mi to bio problem jer sam bio na svom romobilu.
Čas si vamo, čas si tamo, a da se pritom, nota bene, nisi ni oznojio a kamoli gubio vrijeme tražeći parking… Nisi ni, također veoma važno za spomenuti, naštetio ozonskom omotaču! A ženi si ipak donio pizzu koja će joj, eto, biti najbolja na svijetu.
Trebalo je samo pet godina dakle da nam ovo praktično i za okoliš nimalo štetno vozilo kojim se može napraviti brzinska gastronomska tura gradom uđe u tako učestalu upotrebu kao što je to već ušlo u ostatku civiliziranog svijeta, ali dok se to pravno regulira i uvrsti u Zakon o sigurnosti prometa na cestama – bojim se da bi moglo proći još pedeset godina.
Jedan romobil, naime, ne čini proljeće.
Još smo miljama svjetlosnih godina udaljeni od civiliziranog svijeta kad je zakonodavstvo u pitanju. Nemojte nas vozače romobila stoga, prosim vas, osuđivati dok klizimo po pločniku ili cesti tražeći idealno mjesto da nešto prigrizemo. Svjesni smo toga da nigdje nismo dobrodošli, i mi bismo također voljeli da se red zna pa da nam se jasno kaže gdje smijemo voziti a gdje bi bilo bolje da ne vozimo. Dok god ne dođemo ipak na tu razinu, a na kojoj je Prag već odavno, mi ćemo, evo, paziti na vas, ali i vi pripazite malo na nas.
Na državu i grad neka, molim vas lijepo, nitko ne čeka!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
