Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Trošt u vrsarskoj Marini, koji inače funkcionira i kao dalmatinsko veleposlanstvo u Istri s izlogom punim Hajdukovih memorabilija, milijun godina je jedan od najpopularnijih istarskih restorana. Trošt je godinama bio prvenstveno riblji restoran, s redovitom ponudom živih hlapova, dobrim škampima i puno oborite ribe, da bi se u zadnje vrijeme priklonio općem trendu pa sad drži i odležane steakove.
Trošt ni jučer popodne u vrijeme između ručka i večere nije bio prazan. Za velikim su stolom sjedili članovi big game tima kojima je ujutro zbog lošeg vremena otkazan lov na tune u sklopu porečkog Tunaliciousa. Riblji restoran u kojem jedu ozbiljni ribolovci vjerojatno drži dobru ribu.
Pa smo naručili dva šaraga, porcijaša ali ne sasvim mala porcijaša, bili su ukupno teški oko kilograma ili malo više. Riba je bila pečena ekspertno, na otvorenim gradelama u blagovaonici, s hrskavom lagano zadimljenom kožom i sočnim mesom specifičnog okusa: šarag nije baš najpopularnija jadranska riba poput, recimo, ovčice i pica, koje mogu biti gastronomski uzbudljivije od najomiljenijih jadranskih bijelih riba. Uz odličnog šaraga dobili smo izvrstan krumpir iz pećnice. Prije šaraga pojeli smo zdjelu miješanih školjki; kanaštrele i dondole bile su vrlo ukusne a dagnje drastično premale.
Bakalar bianco nije bio loš. Između predjela i glavnog jela chef je inzistirao da probamo upravo dovršenu teletinu ispod peke, koja se topila u ustima. Vinska karta nije loša, premda bi bilo zgodno da restoran koji svakodnevno drži hlapove i velike bijele ribe na čaše toči neki klasični a e samo tankovski pjenušac. Mi smo popili butelju vibrantne, uistinu vrhunske Kozlovićeve Malvazije Selekcije iz 2021. Servis je bio vrlo profesionalan i ljubazan.
Trošt je prilično solidan restoran, koji poslužuje uglavnom veoma kvalitetne sastojke i čiji kuhar očito zna s vatrom. Međutim, Troštu nedostaje pokoja profesionalna ugostiteljska finesa. Plastificirani jelovnik izgleda neugledno i prerustikalno, s imenima jela na bezbroj jezika naguranima stranicu do stranice: takav meni tipičan je za mediokritetske turističke restorane.
Vinske karte nema ili nam je nisu donijeli, pa je vina najbolje birati izravno iz vinskog hladnjaka. Drugo, jako je dobro što Trošt tartar biftek, jedan od specijaliteta kuće, priprema za stolom pred gostima. No, loše je što na kolicima sa sastojcima za tartar biftek stoji i plastična, ružna boca kečapa iz supermarketa.
U dobrom restoranu ne želite se osjećati kao u Lidlu; puno je elegantnije kečap donijeti u staklenoj zdjelici nego paradirati kroz lokal s ambalažom koja podsjeća na fast food lokale i diskontne trgovine. Takvom se nepažnjom umanjuje sama vrijednost pripremanja tartara pred gostima. Mogli bismo nabrojati još nekoliko primjera prezastarjelog ugostiteljstva u Troštu.
Troštu, dakle, u pojedinim segmentima treba face lifting kako bi održao dugogodišnji status. Cijene su više nego korektne. Obilni i ukusni riblji ručak s buteljom Selekcije platili smo 150 eura. Još jedan vrlo dobar value for money poslije novigradske Tri palme.
Obala Maršala Tita 1, Vrsar
HRANA -4/5 VINA 3/5 SERVIS -4/5 AMBIJENT -3/5 (terasa 4/5)
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
