Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Restorani se otvaraju i zatvaraju svakih par mjeseci. I širu publiku zapravo nije briga kad se neki novi restoran zatvori par tjedana poslije otvorenja. Nije im išlo, nisu znali svoj posao, nisu imali dovoljno velikodušnog investitora i tako dalje, i tako dalje. A neki vrlo loši restorani, za koje svaki gost s malo većim restoranskim iskustvom može vidjeti da su iznutra mrtvi, nastavljaju raditi zbog dva razloga.
Jedan je razlog lokacija; ako se restoran nalazi na fenomenalnoj lokaciji, teško ga je zatvoriti. Uvijek se valja nadati da ćete lokaciju jednom moći monetizirati. Drugo, katkad je jeftinije nastaviti voditi restoran u dugovima nego ga zatvoriti. Jer kad ga zatvorite, suočit ćete se s naplatom svih mogućih potraživanja a nemate ih otkud platiti. Evo liste osam tužnih zagrebačkih restorana koji naočigled umiru. Neki od njih pripadaju boljoj povijesti hrvatskog ugostiteljstva.
Vlasnik Silka, azijskog fusion restorana, redovito se žali svojim susjedima u prolazu između Masarykove i Varšavske na mali broj gostiju. Silk je odlično uređen i mogao bi postati masovno popularni gastrotainment restoran. Međutim, hrana u Silku od samog je početka bila amaterski skuhana, umjetna i tek rubno jestiva, dok je odnos prema vinima sasvim blago rečeno bio sramotan. Silk je teži primjer gastronomskog amaterizma.
Lagvić je jedan od pet najpoznatijih zagrebačkih restoranskih brendova. Lagvić ima uvjerljivo najspektakularniju terasu u kontinentalnoj Hrvatskoj, s fantastičnim pogledima na cijeli Zagreb, od sjevernih rezidencijalnih četvrti do Save i Novog Zagreba. Nažalost, rustikalna hrana u Lagviću postala je nejestiva još prije petnaestak godina, a sada Lagvić treba izbjegavati pod svaku cijenu osim ako dolazite samo na piće ili ako baš prezirete hranu.
Prije četrdesetak godina Kaptolska klet bila je jedna od najuglednijih zagrebačkih gostionica, s najljepšom terasom u strogom centru glavnog grada. Prije petnaest ili dvadeset godina nastao je ne baš nelogičan hibrid Bracere i Kaptolske kleti: Bracera je bila riblji odjeljak Kaptolske kleti sa zasebnim imenom i menijem. Prije deset godina hostel Kaptolska klet uništio je terasu restorana Kaptolska klet. Prije desetak godina Tomica Špiček sastavio je prigorsko zagorski meni za Kaptolsku klet. Danas Kaptolska klet prodaje dosadnu, generičku, loše skuhanu, navodno zagrebačku hranu, dok je Bracera izgubila bilo kakav identitet. Izbjegavati ako baš ne skapavate od gladi.
Restoran Kvatrić postoji doslovno cijelo stoljeće. Svojedobno se zvao Koralji, a još ranije Orljava. Restoran Kvatrić pripada velikoj grupaciji Catering Kvatrić. Prije sedam, osam godina u Kvatriću smo pojeli jedan od najgore pečenih bifteka u Zagrebu, a konkurencija je uistinu mnogobrojna i nemilosrdna. Zatim smo prije otprilike tri godine u Kvatriću ručali iznenađujuće pristojno. Dobar se trend, nažalost, nije zadržao. Kvatrić je danas jedna od lošijih zalogajnica u Zagrebu a skandal s lažnim burger barom, navodno otvorenim na istoj adresi, koji u stvarnosti nikad nije postojao, spada među gore ugostiteljske prevare u glavnom gradu.
Pub Pivana nikad neće propasti jer ondje silom prilika dolazi bezbroj poslovnih partnera Zagrebačke pivovare, ogromne i uspješne tvrtke. Međutim, Pivana je već nekoliko godina jedna od uvjerljivo najgorih restorana u Hrvatskoj. Hrana je toliko sramotno loša da bi za ugled Zagrebačke pivovare bilo bolje da svojim posjetiteljima naručuje jela preko Wolta.
Ovdje prvo valja reći da restoran Mr.Chen nema nikakve veze s restoranskom grupom gospođe Chen, veteranke zagrebačke kineske kuhinje čiji se restorani zovu Asia i Wok and Roll. Mr.Chen je smješten pokraj Green Golda, hrana je nepodnošljivo instantna i predstavlja najtužniju moguću interpretaciju europsko-kineske kuhinje. Kraj Mr.Chena, koji prima barem 70 ili 80 ljudi, prolazimo skoro svaki dan i nikad nismo vidjeli više od deset ili petnaest gostiju u vrijeme ručka. Pa nam doista nije jasno kako Mr.Chen, ispred kojeg ne kampiraju woltovci ni boltovci, i dalje postoji.
Byblos je projekt jedne kućne kuharice s Bliskog Istoka i jednog bogatog, dobronamjernog zagrebačkog poduzetnika koji obožava bliskoistočnu hranu. Hrana u Byblosu uglavnom je beskarakterna i priprema se s trećerazrednim proteinima. Valjda je i zato Byblos, jedini bliskoistočni restoran u strogom centru Zagreba, baš stalno prazan. U najboljem slučaju Byblos je poluprazan.
Prije dvadesetak godina Bistro MZ u teniskom centru Ravnice bio je uvjerljivo najpopularnija zagrebačka roštiljarna. U zadnjih nekoliko godina hrana je tužna, mrtva i premasna, a svi drugi elementi od servisa do izbora pića upravo su ridikulozni. MZ-ova sestrinska roštiljarna na Črnomercu nešto je bolja i svakako komercijalno uspješnija. Bistro MZ baš je tužan primjer umiranja restorana u kojem smo svojedobno iskreno uživali.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
