Antonio Franja, wunderkind hrvatskog nogometa, danas radi kao konobar u svom rovinjskom kafiću Villa Tre Porte

Cijelom svijetu promaknulo je da oni dobro španaju pa sada, evo, moraju preuzimati i s malim zakašnjenjem dostavljati narudžbe u kafiću gdje su zaposleni. Umjesto da, štojaznam, istrčavaju na Europskom prvenstvu u prvoj postavi naše reprezentacije na mjestu Modrića ili Brozovića…

Tako nešto dogodilo mi se, evo, prije koji dan u centru Rovinja. Da se malo sklonim sa sunca, sjeo sam u fantastičan kafić u samom srcu povijesne jezgre Rovinja, minutu hoda od Zavičajnog muzeja grada, isto toliko i od Balbijeva luka, pa onda desno, te svega stotinjak metara od ekomuzeja Kuća o batani. Na ovom mjestu je prije par godina bio otvoren prvi rovinjski Cogito Coffee, a od 2001. u cijeloj toj kamenoj kući na uglu, koja je uzgred kazano jedna od rijetkih u Rovinju koja se može pohvaliti time da ima lift, uspješno posluje boutique hotel Villa Tre Porte.

Za hotelske goste tamo je na raspolaganju šest lijepo uređenih, elegantnih dvokrevetnih soba, a interijer je kombinacija modernog i tradicionalnog uređenja s atraktivnim detaljima. U prizemlju hotela je i spomenuti kafić s lijepom terasom, a na kojoj sam se, eto, odlučio malo skloniti od sunca.

Ugođaj je u početku bio zbilja dobar, kava odlična, debela hladovina, a neki turisti za susjednim stolovima pili su koktele koji su izgledali fantastično.. Napravili su im čak i neke bezalkoholne koktele za njihove klince koje bih, da me nije bilo sram naručiti to dječje pićence, i sam najradije pio koliko su osvježavajuće izgledali.  Onda sam začuo konobara kako u unutrašnjem, također veoma lijepo uređenom dijelu lokala, počinje s tom nekom svojom nogometnom pričom koja je bila pretjerana čak i za taj u ugostiteljskom sektoru učestali žanr lovačkih priča s druge strane šanka… Ostatak vremena provedenog u Villi Tre Porte, umjesto da neometano uživam u malom predahu koji sam uzeo za vrijeme obilaska ovog zbilja prekrasnog grada uz koji me vežu mnoga lijepa mladenačka sjećanja, proveo sam slušajući njegove izmišljotine.

——

Elem, gospodin iza šanka, kojega do tada još nisam imao priliku vidjeti, već samo čuti njegov glas, igrao je navodno i protiv Zidanea. Na nekom turniru u Kanadi, gnjavio je turiste iz Francuske, bio je bolji čak i od njihovog velikog Zizoua.

“On je meni pljeskao kada je vidio što radim na terenu…”, zaključio je svoj mali stand-up nastup,”a ja njemu poslije, za vrijeme proslave, kada sam vidio što radi za šankom”.

Gosti su bili oduševljeni pričom, slatko su se nasmijali znajući i sami da popularni ćelavac nekad voli uz dobru cigaru potegnut i karabit, ali da su baš povjerovali u tu njegovu priču o aplauzima nisam siguran. Nekim drugim ljudima koji su, ništa ne sluteći, naišli u lokal ispričao je kako je bio Dinamov junior, a zatim je, kaže, promijenio nekoliko klubova u 1. HNL da bi s NK Zagrebom naposljetku i osvojio prvenstvo.

Hajduku je, tvrdi, zabijao u Splitu. Igrao je potom u Turskoj, pa Portugalu, a onda, pazite molim vas ovaj bezobrazluk, čak i u Južnoj Koreji. Smislio je dakle sve te neke lige koje neuredno vode statistike i zapisnike za koje se na Internetu ne mogu baš tako lako pronaći sve informacije kojima bi ga se moglo demantirati.

Taman kad sam mislio zatražiti račun i nastaviti svoj put Grisijom prema Svetoj Eufemiji, začuo sam ga kako počinje i neku malonogometnu priču. Nakon te svoje profesionalne karijere posvetio se, kobajagi, malom nogometu i Futsalu. Kutiju šibica je, govori nekim strancima kao da znaju o čemu je tu riječ, osvajao u više navrata. Točnog broja se ne može ni sjetiti, ali zasigurno je rekorder, a u njegovim momčadima igrao je čak i veliki Žuti.

“Robi Prosinečki?”, ispituje ih, “Znate za njega? Osvajao je Svjetsko prvenstvo mladih, bio najbolji igrač istoga, uzeo Ligu Prvaka i broncu na Svjetskom ‘98, a jedan je od rijetkih stranaca koji je nastupao za oba španjolska velikana: Real i Barcu….”

“E, on je igrao za mene!”, poentirao je besramno kao da je Florentino Perez osobno.

Osvojio je taj djelatnik iz Ville Tre Porte, naravno, i ovu posljednju Kutiju. I to, nota bene, u seniorskoj ali i veteranskoj konkurenciji. Nitko nije, dakle, ravan ni njemu, ni njegovoj ekipi po osvojenim trofejima, a kako nastavlja u svojoj bajci, ostvario je i u Futsal Dinamu značajne rezultatske uspjehe ponosno noseći plavu desetku na leđima…

Što se je kafić više punio, to su i njegove priče postajale sve nevjerojatnije, a za svakog stranca, bez obzira iz koje države dolazi,m pa čak i ako je iz Brazila, sjetio bi se po jednog njihovog igrača kojemu je gurnuo kroz noge.

Nisam ga, nadam se da me razumijete, više mogao slušati kako laže ovaj napaćeni narod. Bojao sam se i da turisti ne steknu krivu predodžbu o nama kao narodu. Naglo sam stoga ustao od stola i zakoračio u unutrašnji dio kafića da vidim tko je taj momak koji ima tako bujnu maštu, pa da mu predložim da počne pisati filmske scenarije ako mu se već ne da konobariti, ali i da ga upozorim kako nije lijepo baš toliko izmišljati.

I kad se pretjeruje treba, naime, imati neku granicu.

Ono što sam međutim vidio čim sam zakoračio u sjajni Tre Porte kafić, uređen među ostalima i s replikama Maradonina dresa obješenima po zidovima, iznenadilo me još više i od svega ovoga što sam do tada imao priliku čuti. Pri tome važno je napomenuti da je i jedno i drugo, odmah da vam kažem, podjednako nevjerojatno… Za šankom je, naime, radio Antonio Franja. Glavom i bradom! Naš bivši nogometaš koji je sa Zagrebom osvojio prvenstvo, igrao u više inozemnih klubova – od Turske i Portugala pa sve do Južne Koreje – te koji je apsolutna legenda Kutije šibica ne samo zbog količine osvojenih trofeja, a tu drži sve rekorde, već i načina na koji igra. Tribine u Domu sportova, ne morate mi vjerovati na riječ već ga samo upišite u tražilicu na YouTubeu, popunjavaju se samo da bi ga ljudi gledali uživo.

Čak mu je i Zidane, poznata je to i više puta provjerena priča, jedanput zapljeskao kad je na nekom humanitarnom turniru u Kanadi protivničkog igrača sjajnim driblingom poslao po burek.

Sve je dakle bila istina što je taj konobar svojim gostima govorio, nije dodao ni za milimetar, samo ja, eto, nisam znao da je konobar ujedno i jedan od naših najboljih nogometaša… Možda su i ostali, oni lažljivci s početka priče koji bi zaigrali za reprezentaciju da ih nije zeznuo trener, ozljeda, Internet ili Mamić, zapravo govorili istinu? Jesam li, palo mi je odmah na pamet, bio prestrog prema svima njima do sada? Možda su stvarno trebali postati novi Messi…

Totalno me poljuljalo ovo s Tonijem Franjom koji usred ljetne sezone – umjesto da negdje poput svih svojih kolega s nogometnih travnjaka uživa u plodovima svojih igračkih dana – u rovinjskom starom gradu, svega minutu hoda od Balbijeva luka pa onda desno, kuha kave i pravi dječje koktele…

Da im hladovina na bočnoj terasi od ulaza nije tako dobra pomislio bih da sam, jebatga, doživio sunčanicu pa imam priviđanja i haluciniram.

——-

Najbolji nogometaš među konobarima i najbolji konobar među nogometašima, Toni Franja, vrlo brzo mi je objasnio da je ova Villa Tre Porte zapravo projekt u koji je prije tri godine ušao zajednički s partnerom Igorom Čimburom iz Baltazara, ali kako ove godine nikako ne uspijevaju pronaći adekvatnu radnu snagu unatoč tome što nude uvjete bolje nego je Canjuga ponudio njemu kad je u Dinamu trebao prijeći iz Juniora u prvu momčad, odlučio se sam uhvatiti posla.

Nije mu naporno, kaže, odraditi barem jednu smjenu, a usput malo i popriča s gostima koji mu dođu, ispriča im par anegdota iz svoje sportske karijere, smućka koktel, promijeni pepeljare i naplati na blagajni. Traže i dalje radnike, ali i ako ne nađu – daje mi još jedanput do znanja kako uživa u tome što radi baš kao što je to činio i na zelenom travnjaku dok je nizao suparničke igrače jednog za drugim – neće mu biti problem sezonu odraditi do kraja.

Prije ovoga, našalio se uz onaj široki i prepoznatljivi osmjeh koji pamtim još iz nogometnih žurnala, iskustvo sam stjecao poslužujući Ivicu Olića sjajnim loptama koje je on onda spremao u mrežu.

Nedostatak radne snage i dalje je, svjedoči ovaj Franjin slučaj, gorući problem poslodavaca, a pogotovo za vrijeme ovih nekoliko turistički veoma jakih mjeseci. Taj negativni trend u najvećoj mjeri potaknut je iseljavanjem domaćeg stanovništva u razvijenija gospodarstva Europske unije, ali i skoro pa nikakvoj dugoročnoj obrazovnoj i demografskoj strategiji. Nije stoga ni neobično da u Zagrebu po skoro svim ugostiteljskim objektima koje su pokrenuli neki mlađi ljudi, školovani zapravo za neka druga zanimanja a iza kojih ne stoje fondovi ili neki sumnjivi investitori, vidjeti ih kako u svojim lokalima odrađuju smjenu. Ne uspijevaju jednostavno pronaći dovoljan broj radnika. Svoje goste onda oni hrane pričama o tome kako bi držali katedru na Pravu, vodili računovodstveni servis, prodavali oglasni prostor u novinama ili producirali kulinarske emisije na RTL-u da ih samo, eto, nije zeznuo ovaj nedostatak radne snage.

Jedan ugostitelj u blizini Importanne Galerije bio bi i marketinški mag, da su mu samo – žali mi se dok pere čaše u sudoperu – ranije odobrili radnu dozvolu za djelatnicu iz BiH.

To međutim više nisu lovačke priče kao što je prije bio slučaj, već realnost tržišta rada. Vlasnici su masovno primorani raditi u vlastitim lokalima ukoliko žele nastaviti s normalnim poslovanjem. 

Posljedica toga, ako je suditi barem po internetskim recenzijama za kafić Ville Tre Porte ali i onoga što sam osobno tamo doživio kad sam shvatio o kome je riječ, i nije toliko strašna.

Svi su naime oduševljeni konobarom koji se trudi, kako pišu na Googleu, kao da je njegovo (!), a zabavlja ih i pričama o tome kako je nekoć igrao nogomet.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.