Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Nedavno se u centru Zagreba otvorio Fiorito, mali kiosk s gastro ponudom koja bi se najpreciznije mogla opisati kao talijanski street food. Nemoguće da vam je to promaknulo. Bilo je naime na svakom portalu i mediju koji makar i lažno prikazuje da mu je gastronomija u sferi interesa.
Kako ni mene ta informacija nije mimoišla jer sam ljubitelj piadine, specifične talijanske pogače i delikatesnih talijanskih namirnica, a za koje sam pročitao da ih upravo tamo virtuozno pripremaju, ove subote sam odlučio tamo i doručkovati.
Smetnuo sam međutim s uma onu od Woody Allena da kada želite nasmijati Boga, samo mu trebate ispričati svoje planove.
U Fioritu to jutros, naime, nije bilo moguće. Unatoč tome što je svugdje istaknuto radno vrijeme od 11 sati, a o čemu sam se prethodno štreberski informirao, oni tada još uvijek nisu bili otvorili.
Napravio sam stoga još jedan krug po špici, sreo Sukija ispred Bulldoga kako za nekoga rezervira cijeli prvi red stolova na terasi u ulici Frane Petrića, dao mu haj fajv, te se ponovno vratio do Fiorita u 11:15 sati, računajući da im mogu izaći u susret barem za tu akademsku četvrt. Toliko tolerantan sam, evo, i onda kad sam gladan…
Možda su, pomislio sam dobronamjerno, čekali da se tijesto za sendviče digne.
Nažalost, ni tada još nisu bili otvorili svoj mali prozorčić preko kojega se naručuje i preuzima hrana, pa je postalo sasvim jasno da su voditelji lokala ti koji se, zapravo, nisu digli.
Iza ove ljubavno-poslovne priče stoje Andrea Štimac i Domagoj Mandić koji su nakon jednogodišnjeg istraživanja tržišta i putovanja Italijom – pročitao sam u na početku navedenim izvorima pa vam sada prenosim – odlučili otvoriti prvu hrvatsku piadineriju.
Jesu li opet otišli na put u Italiju? Samo zaspali? Ili, štojaznam, odustali od projekta? To zbilja nisam mogao znati, ali da je danas nisu otvorili – barem ne u vrijeme koje su naveli kao radno – to sam saznao na ovaj teži način.
Grad je u to doba već gorio. Doslovno. Bilo je sto stupnjeva, djevojke su šetale u ljetnim haljinama, a terase okolnih kafića bile su popunjene. Tražila se, što bi se reklo, stolica više. U Masarykovoj je, uzgred kazano, bio i neki buvljak s hrvatskim dizajnerima koji je u tim prijepodnevnim satima iz kreveta izvukao sve one na koje smo navikli u rubrikama fotografija sa zagrebačke špice a bez kojih se niti jedno promotivno događanje ne može održati.
Mirela Holy je bila prisutna, Olja Vori se tu negdje motala, a nije izostao ni Dikan Radeljak koji je zanemario preporuke liječnika da naši stariji sugrađani izbjegavaju izlazak na sunce.
Fiorito u to doba dana, a nije bila riječ baš o nekim presitnim jutarnjim satima, unatoč istaknutom radnom vremenu i dalje nije radio.
“Chiuso!”, rekli bi Talijani koji su izmislili ovaj slasni sendvič, ali sasvim sigurno to ne bi bili već bi u ovo doba već sumanuto rezali tanke listove pršuta.
Umjesto dakle da lagano doručkujem kako sam zamislio, zbog neprofesionalnosti kojoj sam svjedočio na vrhu Preradovićeve ulice otišao sam na kavu u obližnju slastičarnicu Zagreb koja je unatoč tome što su ostali bez one svoje lijepe ali donekle kontroverzne terase, i dalje jedno veoma ugodno mjesto za popit kavu i pojest kolač po za centar grada rijetko pristupačnim cijenama. Kako nisam uspio doručkovati piadine koje pripremaju bez aditiva i emulgatora, a kao ostale sastojke navode da koriste samo svježe hrvatsko povrće i delikatesne talijanske namirnice, u slastičarnici Zagreb pojeo sam čak dvije kremšnite.
Iako to i nije baš bilo ono što sam danas namjeravao doručkovati, potrebno je spomenuti da su bile sjajne!
——
U povratku kući ponovno sam krenuo istim putem kojim sam došao. Preradovićevom preko Cvjetnog i Bogovićeve pa sve do Gajeve, a prilikom čega sam uočio tri zanimljive stvari na ovoj legendarnoj zagrebačkoj špici koju bi već nekako trebalo zaštiti kao nematerijalno kulturno dobro.
Fiorito je, odmah da kažem, u ovom povratku bio otvoren. Neki ljudi su već i stali u red. Sati je bilo 12 kada sam tuda prolazio, oglasio se Grički top, tako da ne znam kada su točno otvorili, moguće već u 11:17h nakon što sam već bio odustao od njih, a možda i tek u 12.
U svakom slučaju, ono što znam, to je da nisu bili otvoreni kada su, jebatga, to trebali biti.
Bez obzira je li to 17 minuta kašnjenja, trideset ili četrdeset i pet, neprofesionalno je pa čak i neozbiljno na ovakav dan i na ovakvoj središnjoj gradskoj lokaciji ne raditi za vrijeme radnog vremena koje su sami oglasili. Na tako nešto u centru grada zbilja nisam prečesto nailazio. Sendviči im možda zbilja jesu onako fantastični kakvima se na fotografijama čine i, u kontekstu prolaznosti vremena, Einsteinove teorije o relativnosti te činjenice da smo još uvijek jako mlada država, tih najmanje sedamnaestak minuta možda se zbilja ne čini kao puno ali sasvim je dovoljno da vas prođe tek pa čak i volja da ih se ponovno posjeti.
Drugo što sam primijetio na povratku kući bilo je da je Suki one stolove u Bulldogu rezervirao za članove vladajuće strake koja idućeg dana nastupa na izborima za EU parlament pa su se odlučili okupiti na svojoj tradicionalnoj predizbornoj kavi u središtu grada. Bilo im je, čini mi se, bitno da ih se vidi, pa su zato sjeli u prvi red Bulldogove terase u ulici Frane Petrića, ali propustili su da i sami nešto vide, tj. da progledaju. To mjesto naime, baš ironično, ima nesmetan pogled na limenu ogradu postavljenu od strane građevinske firme koja izvodi radove vezane za obnovu nakon potresa na susjednoj zgradi.
Nikome od njih, tih budućih briselskih prašinara, nije palo na pamet da je prošlo, evo, već više od četiri godine od tog potresa zbog kojega umjesto u Kožarićevo Prizemljeno Sunce i dalje gledaju limenu ogradu i nevjerojatno propalu Bogovićevu ulicu.
Tko je kriv da je tako? Je li možda trebalo, umjesto limene ograde, postaviti im ogledalo? I, moguće najvažnije od svega: Kako da opravdam svoj prigovor prema talijanskoj sendvičarnici o sedamnaest minutnom kašnjenju kada ovi, evo, skoro pa cijeli jedan mandat kasne?
To je, eto, bilo ono drugo što mi je privuklo pažnju a treće je da te dvije stvari možda i nisu tako nepovezane kako se čine.
17 minuta nije vrijedno ni spomena naspram ove četiri uzalud protraćene godine tijekom kojih se umjesto šute sakupljala papirologija, s tim se mogu složiti, ali dok god se svi skupa i, podjednako važno: svatko pojedinačno(!) ne počne prema centru grada ophoditi onako kako to ta lokacija zaslužuje, dolazit će do kašnjenja – bilo u obnovi, bilo u otvaranju kioska sa sendvičima.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
