Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Prije ovoga kratkog posjeta Italiji, dok sam još uvijek sa suprugom planirao putovanje, razmišljao sam o tome jesam li pretjerao kada sam smještaj u Bologni rezervirao za tri puna dana. Možda je to previše za Bolognu, pitao sam se provjeravajući na Googleu koliko je udaljena Verona, Piacenza ili neki takav zanimljivi gradić koji inače poznajem samo iz donjeg dijela talijanske Serie A, a sve za slučaj da mi u Bologni brzo dosadi ili, štojaznam, da u mnogo kraćem vremenskom periodu nego što sam to zamislio vidim sve što se u Bologni vidjeti mora.
Znao sam međutim da je i Bruno Petković u Bologni bio duže od tri dana, a kako se sve to vrijeme nije baš naigrao niti zabijao – njegova statistika o tome najbolje svjedoči – zaključio sam da tamo mora biti nečega što bi takvog bonvivana zadržalo, tako pa sam eto ipak ostao kod svog prvobitnog trodnevnog plana za Bolognu.
Tijekom prvih, nepunih 24 sata što sam, evo, bio u toj prijestolnici Emilie-Romagne, a za vrijeme kojih sam jeo tako božanstvene mortadele i pršute da sam se pitao jesu li to uopće isti oni naresci koje sam cijeli život tako nazivao i, sad mi je žao, ali kod nas i konzumirao… Ispijao nadalje vino koje ne moram miješati s mineralnom vodom da bi donekle bilo pitko već sam u Signor Vino pod arkadama na glavnom gradskom trgu s velikim užitkom popio cijelu butelju nakon koje kao da sam se ponovno rodio, a ne – što je prečesto slučaj u Zagrebu – poželio umrijeti.
Pogledao sam pritom i sjajnu talijansku komediju iz 60-tih Sapore di mare (Doba za ljubav) u otvorenom kinu na Piazzi Maggiore gdje je vladala fellinijevska atmosfera koju su ovi manji talijanski gradovi unatoč globalizaciji uspjeli i dalje sačuvati jer nema toliko turista koji u pravilu zaguše svaki grad u koji kroče nogom, već prevladava domaće stanovništvo i studentarija s najstarijeg sveučilišta na svijetu.
Nakon što sam se dakle u ta prva 24 sata proveo bolje nego ikad u životu, shvatio sam da mi za Bolognu ne bi ni tri života bila dovoljna, a kamoli ova tri unaprijed rezervirana dana. Imaju, uzgred kazano, i dobre dućane za shopping, pa sam se taj prvi dan malo odmorio i od supruge…
Dosta je kritika bilo na račun Talijana tijekom 2020. godine za vrijeme pandemije koronavirusa. Krivilo ih se, sjetit ćete se, što umiru. Nisam ni tada bio baš siguran da su to zaslužili, ali s ovim vremenskim odmakom od te histerije sasvim sam siguran da nisu. Od korone su naime oni nastradali baš zbog onih stvari koje su im inače kvalitete, zbog stvari zbog kojih toliko volim dolaziti na ovu šarmantnu Čizmu: otvorenost, zabava, druženje, društvena i obiteljska povezanost, međuljudska interakcija, bliskost, ljubljenje, grljenje i sve ostale tople ljudske osobine kojima sam tijekom prvog dana u Bologni također svjedočio na svakom koraku. Hladni narodi poput onih skandinavskih, uzgred kazano, tom prilikom su bolje prošli baš zbog svojih mana: samoživosti, društvene i emocionalne distance, boravka u kući po šest mjeseci godišnje i sl.
Talijan je nažalost svoju mamu i baku zarazio jer ih stalno posjećuje, ljubi i voli, a ovaj imaginarni Skandinavac koji će mi poslužiti za potrebe podebljavanja ove teze, niti zna tko su mu niti ga, čini mi se ovako izdaleka, to uopće zanima. Zato ih, jebatga, nije ni ni zarazio, a kod ovog gadnog virusa to je nažalost bila puno bolja opcija.
U globalu, međutim, ipak nije! Potvrdio mi je to i ovaj drugi dan u Bologni koji sam proveo na sajmu antikviteta na Piazzi Santo Stefano, obilazeći baziliku Sv. Petronije, gradsku vijećnicu, visoke tornjeve u centru grada Asinelli i Garisenda, ali ponajviše obilazeći mnogobrojne oštarije, kupujući u slavnom talijanskom marketu Eataly i jedući svježe voće sa štandova, sireve i parmezan u La Baiti.
U blizini mirisnog Mercato di Mezzo i Piazze Maggiore gdje su se smjestile mnogobrojne oštarije, pojeo sam naravno i špagete s raguom bolognese, a kada je došlo vrijeme za nešto slatko zaustavio sam se u Paolo Atti e Figli na certosinu, klasičnom bolonjskom kolaču od smokve. Fantastičan je! Supruga je inzistirala da odemo još i u Cremeria Funivia da probamo njihov veoma hvaljeni sladoled od pistacija, ali to sam odbio. Nisam naime više mogao ni zinuti pa je ona otišla s djetetom koje sada prvi put spominjem, ali i ono je, eto, bilo s nama. Po raspoloženju rekao bih da se i njoj Bologna svidjela, a taj svjetski poznati sladoled pogotovo…
U Best Western hotelu gdje smo bili smješteni, a što bih preporučio svima koji planiraju putovanje u tom smjeru jer je hotel pozicioniran u samom centru svega par koraka od ranije spomenutih tornjeva i imaju odličan čuvani parking a sve po prihvatljivim cijenama, pred spavanje razmišljao sam još o tome kako je vrsni golgeter Giuseppe Pepe Signori krajem devedesetih ovdje nemilosrdno trpao golove. Pogotovo iz penala, za koje je bio specijalist te ih je, ako se dobro sjećam, izvodio bez zaleta. Mislim da nikada nije promašio ni jedan! I sada je Bologna, evo, opet nogometno jaka. Trener Thiago Motta po prvi ih je put kvalificirao čak i za Ligu prvaka. Onu nogometnu jasno, jer u ovoj gastronomskoj su to već odavno.
Malo mi je, shvatio sam čim sam se probudio, ipak sve to dosadilo. Mortadele i pršuti popeli su mi se već na vrh glave, za doručak ih nisam mogao ni pogledati, a nije mi više bilo ni do vina. Tornjevi Asinelli i Garisenda? Ovaj treći dan ih više nisam ni primjećivao…
Otišao sam stoga vlakom u dvadeset minuta udaljenu Modenu, pokušao ručati u Osteriji Francescana, nisam uspio, pojeo nešto slično onim Autogrillovom paninu i baš poput na početku spomenutog doktora Petka u jednom trenutku svoje karijere kada je valjda i njemu bila puna kapa svega – krenuo sam nazad za Zagreb.
Tri dana su, naime, ipak bila previše samo za Bolognu, bez obzira koliko je grad lijep, a jedan je, bez ikakve sumnje, od ljepših koje sam posjetio u Italiji. Osim New Yorka, ne mogu se zapravo sjetiti ni jednog drugog grada – tvrdim ovo itekako svjestan da je kontroverzno – koji zahtijeva više od dan i pol, a najviše dva puna dana. To je međutim jedna druga tema kojoj ću se u skorijoj budućnosti malo više posvetiti, pa možda čak i na stranicama ovog portala specijaliziranog za gastronomiju…
Ono što je sada važno za istaknuti ovako pred kraj, činjenica je da mnogi gradovi ne zaslužuju ni taj jedan, cijeli dan, pa je već i ovih četrdeset i osam nevjerojatnih sati Bologne dokaz iznimne kvalitete grada kojemu ću se sasvim sigurno uskoro vratiti. Barem na jedno popodne!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
