Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
O: Malo slovo “b” istaknuto ispred broja 041, a što je puni naziv slastičarnice za koju ću u nastavku navesti još četrdeset i jedan razlog zašto je to najbolje mjesto u gradu Zagrebu za kavu, kolač, sladoled ali i zabavu uz odgovorno konzumiranje alkoholnih pića, označava prvo slovo prezimena vlasnika ovog lokala i, jasno, kapetana naše reprezentacije i Dinama: Zvonimira Bobana.
Već to bi, evo, trebalo biti dovoljno svima onima koji su upoznati s njegovom karijerom, onom nogometnom ili ugostiteljskom, ali šteta bi bilo ne istaknuti i ostale dobrobiti ovog interesantnog mjesta u Masarykovoj na kućnom broju 25, a za koje neću pretjerati kada ustvrdim da se na nekadašnju Zvečku, kraj koje se nalazi, naslonilo mnogo više nego samo građevinski.
1. Ne bi bilo pošteno pisati o tome zašto je ovo najbolji lokal u gradu Zagrebu a na prvo mjesto ne staviti Robija, poslovođu lokala ali i spiritusa movensa svega što se ovdje događa. Taj strastveni plesač naime, koji je uz Bobana bio i jedan od inicijatora otvaranja ovoga objekta, toliko je opušten i pozitivan tip da HZZO ne bi pogriješio kada bi dopustio da ga se svima koji se bore sa stresom povremeno propiše na recept.
Čovjek je to koji oko sebe okuplja, a njegova energija, smisao za humor i empatija spram ljudi i njihovih problema nekada zbilja djeluju ljekovito. Jedno vrijeme, godinu dana ili dvije, netko drugi je vodio slastičarnicu umjesto Robija i tu su izgubili velik broj svojih stalnih gostiju koji su se u Masarykovu vratili tek kada je i Robi učinio isto. Od tada – shvatili su odgovorni što je ključ uspjeha – jedva da ga puštaju da ode i kući prespavati… (Zaposlili su mu, uzgred kazano i u zagradi zapisano, i suprugu i sina samo da ne mora nigdje ići).
2. Nema u b041 one poznate, skoro pa tradicionalne ugostiteljske gramzivosti na koju smo svi naviknuli te smo s njom naučili živjeti pa je prihvaćamo pod normalno. Ili se, eto, ona barem ne osjeti kao što je na mnogim drugim mjestima konstantno slučaj. Njihov sladoled, primjera radi, prvih dana dijelili su u potpunosti besplatno kako bi ljude koji su navikli na sladoled iz Ledove škrinje u hotelu Dubrovnik te slične jeftine smjese, upoznali s pravim, svježim talijanskim sladoledom. Pa, iako bi se to moglo protumačiti i kao dobar marketinški potez a ne njihova darežljivost, potvrda moje teze o tome da im nije jedini interes opelješiti gosta činjenica je da svakodnevno svoje goste znaju počastiti rundom pića, slatke kornete uz sladoled ne naplaćuju posebno, a i kada netko od gostiju ne percipira veliki natpis na njihov škrinji kojim nas obavještavaju da ne primaju kartice, poklone mu povjerenje da će platiti drugi put kad dođe.
3. Nemaš sitno da platiš? Nema problema! Manje od jedan posto ljudi, kažu mi ljubazne djelatnice za škrinjom, ne dođu drugi put da podmire ono što su uslijed vlastitog previda ostali dužni.
4. Uslijed svega toga ovaj kafić je uspio postići nešto zbilja nevjerojatno: da u najužem gradskom središtu funkcionira poput kvartovskog kafića s velikim brojem stalnih gostiju, a ne kao što to čini većine drugih ovako centralno pozicioniranih kafića – samo kao prolazna i, usputna stanica.
5. Lokacija! Lokacija! Lokacija!: Duhanski put, tih dvjestotinjak metara Masarykove ulice od Kavkaza do Blata, a koji je ušao u legendu ovog grada tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća – odgovorno ovo tvrdim pa čak i pod kaznenom odgovornosti- nikada nije bio življi nego što je to sada dok čitate ovaj tekst. Kavkaz je prije više godina uspješno renoviran pa nakon što je Gradska kavana totalno ruinirana izgledom i konceptom, ostala je jedina civilizirana kavana u Zagrebu. Ujevićevo Blato isto tako ponovno živi, a otvorilo se na tom potezu i mnoštvo drugih, itekako respektabilnih lokala poput Fish housea i Bastiona 19.
Činjenica da je pješačka zona s onim mačkama produžena sve do križanja s Gundulićevom također im ne šteti jer je primjetno povećan broj šetača tim potezom pa nekadašnjim Tobacco roadom ponovno vlada dobra atmosfera te je prisutna želja kod ljudi da se upravo tamo sastanu. U središtu te pozitivne gradske vreve nalazi se b041 za koji, baš kao nekoć i za Zvečku, vrijedi ono da ukoliko želite sudjelovati u javnom, kulturnom, političkom ili, štajaznam, općenito društvenom životu ovoga grada potrebno je da se barem jednom dnevno, a subotom oko 13h svakako, pojavite na ovom mjestu.
Ona poznata zagrebačka špica, koja je nekoć bila u Tkalči pa onda dugo vremena oko Bulldoga u Bogovićevoj, sada se bez ikakve sumnje premjestila u Masarykovu… (Nije im odmoglo ni to da je ostatak centra grada, a ta Bogovićeva pogotovo, nevjerojatno propao te je uslijed bolesno spore obnove postalo upitno hoće li se ikada oporaviti).
6. Index.hr je, nema par dana, objavio kako ova slastičarnica još uvijek nije spremna za sezonu sladoleda jer su, pazite molim vas ovo, u jutarnjim satima u ponudi imali svega dvije ili tri vrste sladoleda. To međutim nipošto nije negativno, a saznao bi to i taj portal da se njihov novinar usudio pitati, već je baš to njihova kvalitativna prednost nad svima ostalima. Sladoled naime koji oni prodaju je svjež (!) i osobno ga svakodnevno pripremaju u malom pozadinskom laboratoriju gdje su ih tomu godinama podučavali stari talijanski majstori sladoledarstva. Posljednjih se godina u Zagrebu istina, otvorilo nekoliko mjesta koja prilično ozbiljno shvaćaju sladoled, a tu su još uvijek i neki klasici poput Vinceka i Zagreba, ali na ovakvo poigravanje s okusima kakvo imamo u B041 – ali ne baš u rano jutro već tek oko podne kada se do kraja pripreme – rijetko gdje se može naići. Indexov novinar u tome, eto, nije uspio…
7. Kuglica bijelog Zagija, njihovog najvećeg specijaliteta zbog kojega ljudi iz cijele Hrvatske dolaze u Zagreb samo kako bi ga probali, čisto je savršenstvo. Okus i tekstura, a što su jedine dvije bitne stvari kod sladoleda, uz to da je hladan, ovdje su dovedeni do vrhunca. “Bogati okusi i kremasta tekstura” – tako bih ga opisao kada bih želio biti pristojan, ali mislim da je od pristojnosti važnije da se ljudima prenese kako je tamo: j*beno dobar sladoled! (Pogotovo ovaj gore spomenuti i često naručivani!)
8. razlog: Savršena talijanska kava koju takvu nigdje drugdje u gradu ne možete popiti. A, i zašto bi? Pa već do ove osme točke ste mogli shvatiti da nema boljeg mjesta u gradu…
9. Tost – istina, mora se malo duže čekati ali vrijedi svake sekunde koju ste proveli u gladi dok vam taj legendarni sendvič ne stigne za stol. Postojale su razne ideje oko tog tosta pa čak i da se primaju prednarudžbe za njega početkom tjedna – u ponedjeljak, najkasnije utorak – pa da ga se onda preuzme kad bude spreman: u nedjelju!
“Coffe2go i Tost2wait” bio je kolokvijalni slogan za taj sporopripremajući sendvič o kojemu sam na ovim stranicama ranije već izvještavao pa vam svakako savjetujem da proguglate taj tekst kako bi u potpunosti shvatili o čemu pišem i, možda još važnije, zašto je to najčešća narudžba osuđenika za smrt.
10. Zvonina torta: em je Zvonina, em je torta… šta’š više?!
I sve druge slastice su im izvrsne pa je to, evo, jedna od razlika spram Zvečke na koju se, rekao sam to već, naslanjaju i više nego samo građevinski.
Dok su tamo slastice bile one iz Zvečeva, a koje barem tada nisu bile nešto posebno dobre, a nisu ni sada neki spektakl, kada su u pitanju kolači i slastice b041 je u samom zagrebačkom vrhu. Ljubitelji cheesecakea, na primjer, oduševit će se kod Bobana verzijom sa slanom karamelom čiju podlogu čine domaći keksi. Njihova torta od mrkve s orasima i kukuruznim brašnom, ali i crumble s malinama i bademom, teško da bilo gdje mogu imati dostojnu konkurenciju… Najbolja je ipak ova Zvonina torta koju nisam slučajno stavio baš na broj 10.
11. Klijentela koja ovdje zalazi najsličnija je onoj s terase hotela Excelsior u Dubrovniku ‘43. godine. Od krajnje desnice, one toliko radikalne da je čak i za ovu aktualnu Vladu bila previše ekstremna, pa sve do ljevice koja je bila teško podnošljiva i u vlastitim redovima te je stoga iz istih po hitnom postupku izbačena. Jedva su stigli bistu druga Tita iznijeti iz ureda. Tu je dakako i sve ono što je između ta dva pola, a i manjine su, nota bene, dostojno zastupljene. Ali, baš to je jedna od mnogih prednosti ove slastičarnice u kojoj su unatoč različitim akterima političkog života Hrvatske koji se ovdje okupljaju oko Robijeva sladoleda, jedine prihvatljive podjele su na one koji više vole vaniliju i one koji, koliko god to neshvatljivo bilo, preferiraju čokoladu.
12. Svakodnevno se ovdje okupljaju i oni koji pripadaju onoj drugoj, mnogo boljoj i zanimljivijoj sferi života od političke: društvenoj i kulturnoj. Razni glumci, veliki i mali, novinari, pisci i, molim lijepo uočite razliku; novinski pisci(!), ali i glazbenici, sportaši, fotografi te dugi zagrebački umjetnici, upravo ovdje u Masarykovoj ulici, na kućnom broju 25, učestalo započinju ili završavaju svoj dan. A neki, da sada ne navodim imena, i jedno i drugo…
13. Čak i oni koji nemaju neko zvučno zanimanje, zvanje ili neko poseban talent, niti su se bavili djelatnosti za koju bi javnost pokazivala bilo kakav interes, ali su, eto, svakoga dana prisutni u b041, bivaju zbog toga prepoznati od ovih gore navedenih odabranih gostiju kao dio njihova društvenog i intelektualnog kruga.
14. Eh da, skoro sam zaboravio, bude i nevjerojatna količina zgodnih djevojaka s okolnih fakulteta, koje svojom mladosti uspijevaju i najtmurniji dan uljepšati.
15. Dejan Aćimović? Bude i on, ali rijetko kada se zadržava. Uglavnom samo prođe gurajući bicikl na putu prema placu jer, kako kaže fanovima koji ga mole da ostane, žuri kući jer ga žena čeka za ručak.
“Takav frajer, a papučar!”, komentirala je jedna od ovih gore spomenutih zgodnih studentica jedanput, a onda potiho, onako više za sebe dodala:”sad mi se još više sviđa!”
16. Za Zvečku su svojevremeno govorili da tamo dođeš i odmah sve saznaš: tko je koga ostavio, tko koga i, još važnije: s kim vara. Tko radi novi film, ploču ili predstavu… Sve si, govorilo se tada, a onda u godinama koje su uslijedile i pisalo, mogao tamo saznati. Trebalo se samo oko podne ili jedan ukazati pred slastičarnicom…
Ista stvar je, čini mi se, sada i ovdje, pa zato i tvrdim da nema boljeg i važnijeg mjesta u Zagrebu koje svakodnevno treba posjećivati i po nekoliko puta.
17. Uz to im je i muzika dobra. Jedino je malo tiša nego drugdje u gradu jer su uslijed jedne zločeste susjede osjetljive na zvuk ali još više uspjeh drugih, bili primorani ugraditi limitatore za decibele. Dođe tako međutim više do izražaja sve ono pametno što gore navedeni gosti te osoblje koje ću u točkama 20-21 također uskoro pohvaliti ima za reći…
18. Talijansko pivo Perroni: drže ga valjda kao jedini u gradu, a teško da postoji i jedno pivo koje više osvježava od navedenog.
19. Pogotovo za vrijeme popodnevnog kulturološkog ritualu poznatog i pod nazivom Aperitivo a koji u Masarykovoj također prakticiraju kao jedini u Hrvatskoj unoseći tako prijeko potrebni dašak Italije u našu svakodnevicu.
Točka 20. Konobari su mahom mlade, simpatične i uvijek nasmijane djevojke u ranim dvadesetim godinama koje si na ovaj način poboljšavaju džeparac, a svima koji tamo zalaze poboljšavaju dan, nerijetko i život. Postoje međutim i dvije muške iznimke…
Točka 21. Nisu ni oni baš strašno loši.
Kvaka 22: Osim onda kad jesu – najčešće prilikom narudžbe tosta.
23. Za razliku od gostiju Zvečke koji su se uglavnom družili na nogostupu ispred jer joj je unutrašnjost bila premalena za sve one koji su pristizali, a okolni auti su im služili kao šank, unutrašnjost ove slastičarnice je dovoljno velika, pomno osmišljena i veoma uspješno realizirana pa gosti tijekom hladnijih dana svoje vrijeme rado provode i u njenoj unutrašnjosti koju najviše karakterizira podsjećanje na kultna zagrebačka mjesta poput Kaveza, Blata i spomenute Zvečke. Uočit ćete i časopise poput Poleta i Modre laste, a primijetit ćete i poveznicu s glazbom iz tog doba – od lustera i audio kaseta do loga slastičarnice koji je napravljen u obliku gramofonske ploče.
24. Na katu je dozvoljeno i pušenje, a sustav ventilacije za razliku od mnogih drugih gradskih ugostiteljskih objekata je postojan.
(Masarykova) 25: Dinamova legenda Đemo Mustedanagić u tom dijelu rezerviranom za pušače, a koji nerijetko služi i za cjelonoćnu zabavu uz vrhunskog saksofonistu, često igra šah.
26. Prosinečki belu.
27. U tom interijeru kojemu je posvećena posebna pažnja i gdje su do zadnjeg detalja pazili da odaju priznanje starim zagrebačkim vremenima s kraja sedamdesetih i osamdesetih godina, a na kojem je većinom radila umjetnica Ana Barbić Katičić ali su vlasnici ozbiljno surađivali i s učenicima Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn pa su neki stolovi i radovi na zidovima upravo njihovi završni radovi, ekipa predvođena Darijem Šimićem pokušavala je, sjetit ćete se, promijeniti vlast u Dinamu i prije nego što je to bilo popularno.
Tadašnja Alpha i Omega hrvatskog nogometa prozvao ih je sve poimence u emisiji Nedjeljom u 2 te naveo da se, pazite molim vas kako ovo infantilno zvuči, urota protiv njega priprema u slastičarnici.
28. Je li to zbilja bila istina ili samo još jedan paranoidni ispad osobe s narcističkim poremećajem ličnosti, to zbilja ne znam. Ono što međutim znam, to je da su tih dana Šimić, Marić, Šokota i Bišćan zaista često tamo išli na sladoled, ali nakon što sam ga, evo, i sam probao, te ga skoro pa svakodnevno konzumiram, sve više počinjem vjerovati da osim uživanja u njegovom okusu nikakav drugi razlog za to nije postojao.
29. Znam iz prve ruke i to da Velimir Zajec opjevani interijer prije par mjeseci nije posjetio isključivo zbog sladoleda. Neki drugi razlog je postojao, ali nekadašnja Alpha i Omega ovaj put se više nije imala što javljati… Skup mu je roaming!
30. Dinamo!
31. Cijene u kafiću, da spomenem i to, nisu pretjerane kao u većini drugih gradskih lokala, a pogotovo onom njima najbližem. Kava je 1.80 Eura, a narijetko uz nju dobijete i neki mali keks. Nisam siguran gdje se u današnje doba jeftinija kava može popiti… eventualno na nekom kiosku.
32. Za razliku od mnogih kafića koji su odustali od te prakse jer smatraju da ljudi sve svoje informacije dobivaju preko mobilnih telefona, ovdje i dalje kupuju novine za svoje goste koji se još uvijek nisu u potpunosti odviknuli od papira. Tako osim nekoliko dnevnih novina, na raspolaganju su uvijek neki tjednici i mjesečnici te posebna izdanja poput magazina Symbol za koji su čak uveli posebnu policu. Isto će, čini se, uskoro biti s Dinamovom revijom koja će ponovno počet izlaziti. Ni knjige nisu rijetkost u ovom lokalu, a najčitanija je svakako ona o povijesti svjetskih nogometnih prvenstava koja im za šankom stoji otvorena na natjecanju iz ‘98. godine.
Čekanje na tost, vjerujte mi, mnogo brže prođe uz neko zanimljivo štivo…
33. Psi su dobrodošli.
34. Dva velika prozora koja se nalaze sa svake strane od ulaza te osim toga što služe da se kroz njih gleda van, koriste se i kao izlog pa se iz vana gleda tko sjedi na njima unutra, uvijek su besprijekorno čista. Za to im se brine Giovanni, legendarni gradski žicaroš koji u onim danima kada nije pilot, biznismen iz Linza ili, štojaznam, student na razmjeni, po centru operira kao perač prozora. Odabirom upravo njega za ovaj iznimno važni segment funkcioniranja lokala, bez obzira na to što je veoma naporan i nepouzdan, još jedanput su potvrdili svoju dubinsku povezanost s gradom u kojem se nalaze.
35. Na svakom katu ima po jedan muški i jedan ženski toalet zbog čega na njima nikada nisu gužve, a čovjek se ne mora ni penjati ili spuštati stepenicama kako bi otišao tamo gdje i car ide pješke. Lijepa je to promjena od onih skrivenih toaleta u dugim kafićima gdje osim raznih prepreka koje postoje do pronalaska istih, a učestalo i dugačkih redova pred njima jer su nevjerojatno mali, nije rijetkost naići ni na postavljenu šifru na ulaznim vratima. U b041 šifru nemaju ni za Wi-fi mrežu, toliko im je stalo do gostoljubivosti, kamoli za mokri čvor…
36. U neposrednoj blizini slastičarnice postoji određen broj polu legalnih parkirališnih mjesta na kojima se i prilikom najvećih prometnih gužvi može zaustaviti na sat-dva bez da se bude kažnjeno. O točnim lokacijama tih mjesta ipak ne bih jer, eto, tu informaciju čuvam za sebe te ću je eventualno oporučo ostaviti nekome sebi bliskom.
37. Povremeno u lokalu organiziraju neke tulume, a često gosti unajme gornji kat za neke svoje privatne zabave. U oba slučaja biti ćete pravi sretnik ako se tamo zateknete jer atmosfera koja tamo vlada već dugo nije viđena u Zagrebu. Tamo negdje još od vremena Gjure2 i njegovih legendarnih izlazaka utorkom…
Trideset i osam: Subotom od 11 pa tamo negdje do 2-3 popodne, slobodnu stolicu skoro da je nemouće pronaći na njihovoj terasi. To je još jedan neupitan dokaz da se zagrebačka špica preselila kod njih, ali to nije ono što sam pod ovom točkom želio istaknuti. Unatoč tim gužvama dakle, atmosfera je tamo prijateljska, pa čak i obiteljska, i svi se na kraju nekako smjeste te možda upoznaju i neke nove ljude. Nema onih seljačkih fora s rezervacijom stola i plaćanja boce, a kakve prečesto viđamo po užem gradskom središtu čim nekom lokalu malo bolje krene.
39. Treba ga još jedanput spomenuti: Robi!
40. Ni za jedan drugi lokal u gradu se ne bih mogao sjetiti ni 5-6 stvari koje bih naveo kao bolje nego kod konkurencije, a ovdje sam, evo, došao već do četrdeset…
041: Broj 041 u imenu slastičarnice, sigurno ste do sada shvatili i sami, dolazi od nekadašnjeg pozivnog broja za Zagreb, a ujedno je i naziv velikog Azrinog hita. Pazili su dakle, na svaki mali detalj kako bi ovaj zasigurno najbolji lokal u gradu ispričao svoju priču. Priču koja, evo, traje već preko deset godina i koja je ovom gradu bila itekako potrebna bez da je to grad zapravo i znao. Ljudi su to međutim prepoznali!
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
