Zašto je Zagreb grad bez kolača? Zato što Zagrepčani ne žele ili ne mogu plaćati vrhunske kolače

Prije šest ili sedam godina došlo je do prvog pomora zagrebačkih gastronomskih slastičarni. Gotovo istodobno zatvorili su se Mak na konac Petre Jelenić i Time Roberta Hromalića, dvije najbolje slastičarne koje su ikad radile u Zagrebu.

Nešto kasnije vlasnici Orijenta odlučili su otići u penziju: današnji Orijent uistinu nije ni sjena originalnom Orijentu. I tako je Zagreb u vrlo kratkom vremenskom razdoblju ostao bez tri međunarodno vrijedne slastičarne. Ovog se proljeća dogodio novi pomor slastičarni; 15. svibnja zatvara se Le Kolač, nedavno je zatvoreno još nekoliko manjih slastičarni, dok je zaprešićki Trinity koji je prije par godina bio iznimno uzbudljiv, očigledno snizio kriterije i kvalitetu sastojaka.

Oba vala zatvaranja ambicioznih slastičarni ili rušenja kvalitete njihovih proizvoda mogu se pripisati raznim objektivnim faktorima: lošim poslovnim planovima, pogrešnoj procjeni tržišta, slaboj unutarnjoj organizaciji kao i nekonzistentnoj kvaliteti proizvoda. No, u svim se slučajevima ponavlja jedan te isti zajednički nazivnik, koji se zove cijena kolača. Zagrepčani naprosto ne žele plaćati kolače šest, sedam ili više eura. Koristite li vrhunske sastojke poput najboljih šire dostupnih čokolada, najbolje paste od pistacija ili zaista svježe, zrelo voće i ako ne radite velike serije, kolači u maloprodaji ne mogu biti jeftiniji od 6, 7 ili 8 eura  I tu se krug zatvara. Zagreb, nažalost, nije scena za visoko slastičarstvo. U Zagrebu bi gotovo sigurno propali i Pierre Hermé i Cedric Grolet.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.