Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Tijekom posljednjih nekoliko dana, u kojima sam sasvim slučajno – bez da sam to očekivao ili ne daj Bože tražio ali sudbina je valjda tako htjela – postao nevjerojatno važan čovjek da jednim malim, običnim podizanjem ruke okončam iznimno tešku borbu koju su Dinamovi navijači herojski vodili više od dvadeset godina i klub napokon oslobodimo od svih onih koji na njega gledaju kao na svoje privatno vlasništvo, skoro da ništa nisam jeo.
Nervoza i stres jednostavno su bili preveliki i zaista, pogotovo uzevši u obzir da sam odlučio glasovati za Zeku, kandidata liste koja je bila protivnička od one na kojoj sam izabran, nisam mogao pojesti ni zalogaj. Nisam se zapravo par dana ni sjetio da treba jesti…
Bilo je možda 24 sata do izbora, a možda i 48 sati, izgubio sam naime bio i pojam o vremenu pa je komotno moglo biti i sto, supruga me primijetivši valjda da sam sav izbezumljen i iz raznih razloga rastrgan na sve strane, priupitala jesam li išta jeo cijeli dan.
Nisam se mogao sjetiti.
Razmišljao sam sigurno pet minuta i jednostavno nisam znao odgovor na njezino pitanje. I da sam jeo, ne znam što, ali s obzirom da sam u svega par dana izgubio pet kilograma – vjerojatno nisam ništa.
Tako sam joj i odgovorio, i zahvalio što na mene misli.
“Može, pojesti ću nešto…”, rekao sam sretan što sam jednoj tako brižnoj osobi prije skoro deset punih godina rekao ono sudbonosno da, “Što si pripremila?”
Ispalo je međutim da u kući nema ničega i da me samo informativno pitala, onako reda radi da izbjegne neugodu šutnju, a ja sam uz sve ono što sam tih dana prolazio i što, nota bene, nije bilo nimalo lako podnijeti, dobio još jednog protivnika.
Ovaj put onog najgoreg – u vlastitoj kući!
Tu sam stoga nabrzaka morao priznati da griješim i povući se jer bi to, jasno, bila borba koju čak ni Bad Blue Boysi ne bi uspjeli dobiti čak ni kada bi se tome posvetili idućih dvadeset godina, ali od Zeke i odluke da podržim nešto o čemu već mnoge generacije i predugo sanjaju jednostavno nisam mogao odstupiti.
Je li me bilo strah da ću umrijeti? Da, ali najviše od gladi. Izbori su naime bili još uvijek predaleko, a čak i da se sjetim nešto pojesti, postalo mi je jasno da neću imati što.
“Kruha i igara”, govorili su stari i mudri latini, ali od ovih starih i nimalo mudrih nelatina nije bilo ni malo kruha već nažalost samo igara.
Elem, na sam dan izbora, koji je sada već ušao u povijest kao jedan od najveličanstvenijih dana ovoga grada, kluba, ali i mog života, također ništa nisam jeo.
Ne zato što nisam želio, ovaj put sam to planirao kako bih izdržao nešto za što sam znao da će sigurno biti dugotrajno i iscrpljujuće, već opet, jebatga, ničega nije bilo u kući. Supruga je rano izašla s djetetom, otišle su u Noelovu pekaru iz koje su mi poslale fotku kako slasno jedu neku krafnicu koja je izgledala kao da je nacrtana, a ja sam zaključio da će mi jedan sukob za taj dan biti sasvim dovoljan te praznog želudca odlazim do Maksimirskog stadiona gdje već više od pet tisuća itekako dobro uhranjenih momaka u plavim majicama i sa zastavama iščekivalo plavi dim iz maksimirske vip lože nakon što njihov kandidat napokon odnese još jednu pobjedu u svojoj itekako bogatoj karijeri.
“Dinamo! Dinamo!”, izvikuju oni, a ja Velimira Zajeca, kojega sam sreo na putu prema Skupštini, pitam ono što me najviše zanima.
“Zeko, jesi ti jeo što?”, pitam ga, a on – isto kao ja kada me supruga pitala – nema pojma!
Odmah sam vidio da isto dišemo zadnjih dana i požurili smo prema lokaciji za glasovanje kako bi što prije, da se poslužim itekako navodnim Franjinim riječima, djeci vratili Dinamo.
“Profesore, profesore…”, dozivao me pritom jedan novinar Indexa kako bi me pitao zašto sam odlučio glasati za Zeku a ne kandidata liste na kojoj sam izabran, ali isto sam izbjegao i skupa s novim predsjednikom GNK Dinamo otišao obaviti svoju skupštinarsku, građansku, ali ponajviše ljudsku dužnost.
I dalje, jasno, gladan k’o pas!
Između Zekine izborne pobjede, ostvarene s 31 glasom koliko je nužno bilo imati skupštinara na njegovoj strani za uspjeh, i utakmice protiv Slaven Belupa koja se isti taj dan igrala, bilo je nekih četiri do pet slobodnih sati. Tri i pol otpala su odmah na proslavu i fotografiranje s navijačima, a koji su, da se poslužim krilaticom čovjeka koji je već prije mnogo godina odabrao Zeku i to za kapetana, uvijek najvažniji!
Preostalih sat i pol smo, u potpunosti jednoglasnom odlukom, proveli u obližnjem Maksi pubu gdje smo u društvu mnogih legendi zagrebačkog kluba koji su došli s nama slaviti jer je ovo, jasno, njihova pobjeda jednako kao i navijača, a pri tome mislim na face poput Silvija Marića, Tome Šokote i Darija Šimića da spomenem samo neke jer ih je bilo previše za nabrojati a kamoli smjestiti za stol, naručili nekoliko miješanih plata s piletinom, patkom, biftecima i još nečim do čega od brzih ruku jednog bivšeg dinamova golmana nisam uspio doći.
Sve nam je tamo bilo dobro, pogotovo jer danima prije toga nitko od nas ništa nije jeo, ali to najmanje bitno. Jedina zamjerka bila je što smo dugo čekali konobare i po nekoliko puta smo ih morali dozivati, ali tu malu neugodnost iskupio je poslovođa restorana duhovitom dosjetkom da ako smo, citiram, željeli imati više konobara, onda nismo trebali glasovati za Zeku već za Hanžela koji ih je barem nekoliko uvrstio na svoju listu skupštinara.
“Pobjeda!”, uzviknuo je netko, možda baš i ja, a onda je sjever nastavio i otpjevao gradu najljepšu baladu.
“Sad nas povedi Kapetane…”, rekao sam Zeki i otišao se kući ispričati supruzi jer tamo mog glas još uvijek ništa ne znači.
Fotografije/YouTube Screenshot
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
