Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Concu d’Oro zadnji put smo posjetili prije otprilike dvije godine. Tada u ovom legendarnom riječkom restoranu apsolutno ništa nije funkcioniralo, od predjela do deserta. Što je žalosno, jer je Conca d’Oro jedan od restorana koji je definirao riječku gastronomsku scenu, a pogotovo u vrijeme Andreja Barbieria, koji je ovaj restoran pretvorio u nepretenciozni ali znalački bistro/konobu u kojem je uvijek bilo zabavno.
Nakon zadnjeg posjeta, Concu smo prekrižili. Međutim, na društvenim mrežama govori se o novom smjeru u kojem ovaj restoran ide, s novom postavom u kuhinji koja ima respektabilan lokalni orijentirani CV. Stoga smo restoranu odlučili pružiti još jednu priliku, u nadi kako će nam izbrisati loša sjećanja otprije dvije godine i Rijeci predstaviti još jedan zabavni, iako starinski bistro koji se priključuje riječkoj ugostiteljskoj euforiji. Nažalost, to se nije dogodilo.
Krenimo prvo s dobrim stvarima kojih nije previše. Novi jelovnik Conce je primjereno sastavljen i privlačan: predjela su riblji ili mesni carpaccio, vitello tonnato, solidan ali ne prevelik izbor tjestenina, jedan rižoto, ponešto ribljih jela i skoro isti broj mesnih. Ništa previše, ništa premalo. Naša pašta s janjećim raguom bila je solidna, u cijelom tanjuru najbolje su bile pappardelle, dok je ragu bio korektan, ali mu je nedostajalo mrvicu više uzbudljivih okusa. Kruh koji smo dobili je također nešto iznad prosjeka, dok je vinska lista konvencionalna, ali ništa više od toga. Usput, nema pisane liste pa je konobari moraju usmeno prenositi svakom gostu što je uvijek nezgrapno, a vina se ne toče pred gostima, što je teži ugostiteljski prekršaj. I to je to, tu naše pohvale za “novu” Concu d’Oro mogu stati. Što je definitivno više nego zadnji put I rezultiralo je ugodnijim restoranskim iskustvom.
Slijedi sve što Conca d’Oro mora pod hitno popraviti. Prvo, naša dva predjela bila su potpuno promašena. Carpaccio od junetine, atraktivne crvene boje, došao je na stol s vidljivim kristalima leda, dakle nejestiv. Jednom kad se otopio, pretvorio se u bljuzgu. Šteta, zaista je predivno izgledao. Drugo predjelo bilo je dosadno. Vitello tonnato, jedno od najpoplarnijih jela sjeverne Italije, nije imao previše okusa što je teško postići, a i meso je bilo žilavo.
Druga pašta koju smo probali, cavatelli s grdobinom i velutom, bili su neravnomjerno kuhani: neki su imali savršenu al dente teksturu, dok su ostali ležali na dnu tanjura, prekuhani. Velouta je bila brašnasta. Kao ni predjela, cavatelli nisu ništa o čemu biste pisali doma. Drugi problem je depresivna atmosfera u restoranu Možda je razlog bila kiša koja je padala u ponedjeljak, ali na ručku smo većinu vremena bili jedini gosti. Kasnije se stigla jedna tročlana obitelj. Ostali restorani u Rijeci nisu bili prepuni, ali davali su znakove života.
Conci treba hitan face lifting interijera, jer u ovakvom se prostoru gosti nemaju previše volje zadržavati. Treći problem se izravno veže na drugi: Conca je preskupa i vrijeme ju je pregazilo. Hidden Denija Srdoča, novi moderni bistro, nemjerljivo je uzbudljiviji, kreativniji, drukčiji i kuha ukusnije, za znatno manju cijenu od Conce d’Oro. Vitello tonnato u Conci stoji 17 eura, dok je u Hiddenu neusporedivo bolje pripremljen za 12 eura. Tjestenine i rižoti u Conci koštaju oko 20 eura, dok su u Hiddenu 4 do 5 eura jeftiniji. Uz sve to, u Hiddenu imaju ozbiljnu vinsku listu koju profesionalno prezentiraju. Stoga se zaista pitamo tko bi želio ići u Concu d’Oro? Prazan restoran za vrijeme našeg posjeta dao je prilično jasan odgovor.
Želimo da Conca uspije, ipak je riječ o najstarijoj riječkoj gastronomskoj instituciji. Za to je očito potrebna ogromna trasformacija, od tehničkog znanja o jelima do kreativnog iskoraka i uzbudljivije atmosfere u restoranu. Sadašnja promjena i novi smjer, nažalost nisu previše promjenili stanje, oni su tek jedan sramežljivi korak naprijed.
Kružna ulica 12, Rijeka
HRANA Janjeći ragu 3/ostalo +2 VINO ? SERVIS -3 AMBIJENT -3
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
