Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
S obzirom na to da sam nakon nedavno zabilježenog incidenta u Amfori na Dolcu morao pronaći novo mjesto na kojemu bih petkom sa ženom i djetetom mogao otići na brzi nepretenciozni riblji ručak tijekom kojega ne bi prijetila mogućnost izbacivanja iz lokala ukoliko nastane nesporazum oko narudžbe priloga, danas sam se od ranih jutarnjih sati upustio u potragu za koju mi se na momente činilo da neće rezultirati ničim pozitivnim.
Zagreb, naime, i dalje ne nudi previše mogućnosti za takav riblji ručak iako bi klijentele nesporno bilo i za deset takvih restorana. Hamburgeri su unazad desetak godina preuzeli primat u tom žanru brze ulične hrane te su s tom nekom nametnutom borbom za titulu najboljeg hamburgera u gradu, sigurno ste tu glupost već više puta čuli pogotovo u nekim sponzoriranim člancima, doveli do toga da nigdje niti jedan ne valja, a opet se svaki u nekim tik-tok recenzijama predstavlja kao upravo taj. Što se ribe tiče, nikome nije palo na pamet da napravi nešto gdje se može jesti brzo a kvalitetno. Samo kod nas su ta dva pojma godinama bila suprotstavljena te se smatralo da jedno nužno isključuje drugo, kod pitanja ribe pogotovo, a ostatak civiliziranog svijeta je sve to vrijeme upravo tako jeo.
Ne mora se naime petkom zasjesti u riblji restoran, popiti pet litara vina, ručak platiti nekoliko tisuća kuna naravno na poslovnu karticu, i završiti na harmonikašima negdje na rubu grada. Taj koncept je premašen u gastronomiji i u poslovnom svijetu koji je sve donedavno podrazumijevao da se posao samo na taj način može uspješno dogovoriti.
Može to, pokazalo je vrijeme, i drugačije a može i, nadao sam se, u centru grada. Samo, jasno, treba takvo mjesto pronaći, a ja sam evo ostavši bez dotad najdražeg mjesta za brzu konzumaciju ne preskupe svježe ribe danas bio upravo u toj misiji…
——-
Elem, u Mimice u Jurišićevoj nisam mogao, jer koliko god cijenio tradiciju i poštovao neka kultna ugostiteljska mjesta na kojima su se hranile generacije Zagrepčana, pa evo i ja u više navrata, kad planiram obiteljski ručak sa ženom i malim djetetom ipak više nego do toga držim do higijene, servisa i svježine namirnica, posebno ulja na kojima se one prže. Nisam uza sve to ni pretjerani ljubitelj ugostiteljskih objekata koji se nalaze nekoliko metara ispod zemljine površine, a i taj koncept naručivanja i preuzimanja hrane na liniji od kojega će i studentske menze vjerojatno brzo odustati, nije mi već dugo prvi izbor.
O tome da ne pristajem više posjećivati restorane u kojima tri šnite onog najgoreg bijelog tako tanko narezanog kruha da se raspada naplaćuju kao kilogram kruha u nekoj pekari sa zdravim namirnicama, pisat ću nekom drugom prilikom… O Ribicama i tri točkice u Teslinoj sam relativno nedavno čuo sve najbolje, a opet nije puno prošlo kako mi je netko pričao i da mu nije bilo baš dobro. To se otprilike poklapalo s iskustvom koje sam tijekom godina stekao u tom inače simpatičnom i smisleno uređenom restorančiću. Godinama sam ga sa suprugom rado posjećivao i nikad se nije dogodilo da bi recimo, tri puta zaredom bili zadovoljni. Zbog te nekonzistentnosti nisam se, eto, ni za njih danas mogao odlučiti.
Porečki Tunaholic, nadalje, koji je prije godinu-dvije otvorio u Petrinjskoj ulici na kućnom broju 47 u prostoru u kojemu su se godinama skupljali policajci iz okolnih policijskih postaja i građani koji su čekali da dođu na red za dokumente, nedavno je na radost susjeda kojima nije više bilo do ribljih mirisa trajno zatvorio tu izvrsno pozicioniranu poslovnicu.
Nisam dakle mogao ni tamo, a kada bih se uputio u njihovu sada već jedinu preostalu zagrebačku lokaciju negdje kod Arena centra, komotno bih mogao i produžiti dalje do Poreča u njihovu glavnu ispostavu. Nije neka razlika u putovanju!
Bogovićeva ulica, Gajeva, Preradovićeva i Cvjetni trg? Ne nude apsolutno ništa. I to ne samo, nota bene, po pitanju ribljeg street fooda već i općenito jako loše stoje po pitanju gastronomskog doživljaja grada. Al Dente je dobar za tjestenine i pizze slično kao i Basta u Varšavskoj, ali osim toga te nabrojane glavne gradske ulice ne nude zapravo ništa, a ovo što ja tražim bojim se da ni ne razumiju.
Tkalča? Nemojte me nasmijavati…
Potragu sam nastavio na Internetu, nadajući se da će me World Wide Web ispravno uputiti, ali restorane koje mi je ta mreža nudila kao najbolje ocijenjene prijedloge nisam želio ni kliknuti kompjuterskim mišem koliko su mi bili odbojni, kamoli konzumirati njihovu hranu. Strah od virusa bio je u oba slučaja jednostavno prevelik!
——-
Ulica nazvana po Tomášu Masaryku, utemeljitelju i prvom predsjedniku Čehoslovačke, političaru, filozofu i sociologu, jednom od najuglednijih ljudi toga vremena čija je popularnost i ugled kao demokrata, humanista i mislioca te saveznički odnosi između Čehoslovačke i Kraljevine Jugoslavije u sklopu Male Antante dovela do toga da Masaryk postane stranac koji u Hrvatskoj unatoč mnogim protivnicima ima najviše ulica, bila mi je evo posljednja šansa da ću u centru grada pronaći ono što tražim a bez čega su, čini mi se, druge europske i svjetske metropole jednostavno nezamislive.
Pisao sam o ovoj ulici i prije godinu dana, tvrdeći pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da Duhanski put – onih dvjestotinjak metara Masarykove ulice od Kavkaza do Blata, a koji je ušao u legendu ovog grada tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća – nikada nije bio življi. Istina, nema tamo više Johnnyja B. Štulića, navodio sam tada nabrajajući i neke druge boemčine poput Tina Ujevića, Šimića i Matoša kojih također tamo više nema, ali ono što nakon dugo vremena na tih dvjestotinjak metara ponovno imamo, u što je rijetko tko vjerovao da je moguće ponovno dobiti, to je upravo ono zbog čega je taj kratki ulični potez svojevremeno bio i toliko magičan: ta nekadašnja gradska vreva, dobra atmosfera i želja ljudi da se upravo tamo sastanu. Ukoliko želite sudjelovati u javnom, kulturnom, političkom ili štajaznam općenito društvenom životu ovoga grada – ponovno je postalo pravilo nakon skoro pa četrdeset godina – potrebno je da se barem jednom dnevno pojavite na ovom novom Duhanskom putu.
Kavkaz je, evo priznati ću, vjerojatno najbolja, ali i jedina prava kavana u gradu. Bobanov B041 legitimni je nasljednik kultne Zvečke, samo s boljim slasticama a i Noel je nedavno tu otvorio svoju pekaru pa uz njihov fantastičan kruh možete, ukoliko vam se da prijeći cesta s dvije po život opasne biciklističke trake, kupiti najbolju mortadelu u Zagrebu prekoputa u Delicatessama O la la… U nanovo otvorenom Bastionu 19, podrazumijeva se, sve to možete zaliti nekim od sjajnih vina koje svakodnevno toče na čaše ili craft pivom po vlastitom izboru. Brzi i kvalitetni riblji obrok za tročlanu obitelj s malim djetetom petkom poslijepodne bez opasnosti od izbacivanja iz lokala uslijed manje zabune s narudžbom priloga?
Ima evo u Masarykovoj i to!
Danas sam naime otkrio krajem prosinca otvoreni Fish House, koji sam istina ranije i viđao kada bih tu prolazio, ali kako je to uvijek bilo na putu do Amfore na Dolcu nikad nisam ušao u tu riblju kuću. Njihova ponuda, istaknuta na samom ulazu, činila mi se dosad uvijek pomalo oskudna, prezentiraju svega dva do tri jela, ali kada sam evo napokon napravio taj korak i ušao u prekrasno uređeni prostor u koji se komotno može smjestiti dvadesetak ljudi, shvatio sam da to što se može vidjeti na vanjskim panoima nije ni trećina onoga što ovaj zbilja kvalitetni i centru grada itekako potrebni ugostiteljski objekt s brzom i kvalitetnom ribom zapravo nudi.
Ponuda s kojom će vas unutra iznenaditi mogla bi se komotno mjeriti s bilo kojim ribljim restoranom u Zagrebu, samo prilagođeno modernijem konceptu konzumacije svega onoga što pliva u moru.
——-
Fish house chefa Jasmina Hajrule, koji je svojedobno radio u Noelu, prvobitno je otvoren u Rovinju gdje je odmah napravio neviđen bum. Za njihovu ribu, koju pametno pripremaju u jednostavnim formatima, od samog otvorenja stajalo se u stotinama metara dugačkim redovima koji bi nerijetko završavali na sredini Carrere. Pri tome valja napomenuti kako nisu samo turisti stajali u tim redovima, već baš naprotiv – naši ljudi su prevladavali!
Tajna toga krije se u tome što su od početka sve precizno postavili: dobra riba, profesionalni pristup pripremi, nikad dosadna ponuda, dobri sastojci poput Chiavalonovih maslinovih ulja i naravno prijateljske cijene. Isto su, evo, sada napravili s ovom franšizom u Zagrebu, a koju su prepustili chefu Krešimiru Mariću s kojim su ranijih godina uspješno surađivali u Noelu.
Krešo nije nepoznanica ni izvan ovih gastronomskih krugova. Riječ je o čovjeku mnogih talenata, koji se još na Pravnom fakultetu, gdje je dogurao sve do posljednjeg ispita kojega jasno nikada nije poželio položiti jer bi ga to nezaustavljivo odvelo u život za koji je u sebi zapravo oduvijek znao da ga ne želi živjeti, istaknuo kao umjetnički nadarena osoba čiji su crteži i portreti studentica ali i nekih profesorica, izazivali velik interes kako među kolegama tako i u Upravi fakulteta, koja se više nego jedanput sastajala po pitanju njegova neupitnog nepoštivanja autoriteta.
Krešo je tu svoju umjetničku crtu, kako sam se danas uvjerio, prenio u repove kozica koje je naručila moja supruga, a koji su bez ikakvog pretjerivanja i lažne kolegijalnosti bili jedno od boljih jela koje sam vidio servirane u street food žanru. Salsa koja je došla uz njih savršeno je odgovarala uz te velike i sočne kozice, a tijesto je bilo vrlo precizno pripremljeno. Jedva da mi je supruga dala i zalogaj da kušam…
Ni moj Fish and chips, koji je zapravo jedno klasično jelo pa je pravo čudo da se nigdje u gradu ne može pojesti, nije odudarao od tih kozica. I to je bilo izvrsno pripremljeno, s povećom porcijom od tri oslića i iznenađujuće dobrim krumpirićima te pireom od graška koji sam ipak prepustio svojoj maloj curici. Sjajno joj je naime pasalo uz male girice iz fritta mista koje bi, kako mi se učinilo, mogla jesti svaki dan, cijeli dan.
Izbor vina i piva veći je nego što je za ovakva mala ulična mjesta uobičajen. Iako za to ne postoji nikakav opravdan razlog, te bi svi na tome trebali poraditi kako bi stekli prednost nad konkurencijom iz tog žanra i ubacili se čak i u utakmicu s onim mnogo većim i klasičnijim konceptima. koji petkom ali i svim ostalim danima u tjednu nude riblji meni,a što upravo Fish house svojim pristupom potvrđuje.
Da u Amfori kojim slučajem proteklog petka nije došlo do incidenta preko kojega malo tko civiliziran može prijeći iako se zapravo dogodio drugima, nikada ne bih – palo mi je napamet dok sam zadovoljan ručkom i po vlastitoj odluci napuštao spomenuti ugostiteljski objekt kojemu ću se sasvim sigurno ponovno vratiti, a vjerojatno već idući petak – ne bih dakle ni saznao da je Zagreb napokon i po ovom pitanju postao grad donekle sličan svojim europskim, gastronomski mnogo bogatijim pandanima. Barem je to taj dojam koji stječemo dok se, eto, nalazimo u ulici Tomaša Masaryka…
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
