SJEĆANJA KONOBARA DARKA U konobi na Pagu gosti su u salatama nalazili šarafe 

“U konobi na Pagu naplaćivala je gazdarica. Ja uopće nisam imao novčanik. Napojnice su se dijelile tako da je sve što su gosti ostavili išlo osoblju za hranu i piće u restoranu. To mi je zvučalo fer ali zapravo nije bilo fer, jer su dvojica iz kuhinje jeli i pili prilično neumjereno, pa bi znali zajebati narudžbe. Bacali smo čak i orade, a gosti su pronalazili šarafe u salatama…” ispričao je konobar Darko za televiziju N1.

N1 intervjuirao je ugostiteljskog veterana Darka iz Karlovca (konobar nije htio da mu se objavi prezime) u povodu uvođenja mogućnosti davanja napojnica putem kreditnih kartica. Karlovčanin s dvadesetogodišnjim stažom u ugostiteljstvu smatra da je ostavljanje napojnica na kartice komplicirano jer traži puno knjigovodstva, no njegova sjećanja na različite lokale u kojima je radio mnogo su interesantnija od Darkova stava o ostavljanju napojnica. Uz konobu na Pagu, s alkoholiziranim kuharima koji nisu mogli odrađivati narudžbe pa su gosti, eto, pronalazili vijke u salati, Darko je radio u jednom zagrebačkom hotelu s pet zvjezdica, u zagrebačkom vinskom baru s “upper class” klijentelom, kao i u nizu restorana, kafića i hotela na moru tijekom sezone.

I vidio je svašta. U Vrsaru je, primjerice, radio za plaću od 3200 kuna a vlasnik je sve napojnice zadržavao za sebe. “Vlasnik je prijavljivao samo četvrtinu prometa,” kaže Darko, “sve je ostalo naplaćivao u gotovini, a gostima je izdavao samo račune na paragon bloku.”

U zagrebačkom vinskom baru najveće mu je napojnice ostavio Niko Kranjčar, dva puta po 400 kuna. No, zbog dobrih napojnica vlasnici nisu htjeli s konobarima razgovarati o većim plaćama. U zagrebačkom hotelu s pet zvjezdica Darko je radio na doručku pa nije ni mogao dobivati napojnice, osim kad je u posebnoj smjeni posluživao sudionike kongresa Jehovinih svjedoka. U pansionskom restoranu na Hvaru također nije dobivao napojnice, osim jednom tjedno kad bi radio za barom, u kojem bi, bilo je to prije dvadesetak godina, skupio 50 do 60 kuna na dan.

U jednom zagrebačkom restoranu plaće su, pak, kasnile po nekoliko tjedana pa je osoblje živjelo od napojnica; konobari su petkom i subotom dobivali po 500 do 600 kuna napojnice, što je vlasnicima bio izgovor da ne žure s plaćama. Svi ovi mali  ali više nego zanimljivi detalji , dio su velike slagalice o slici hrvatskog ugostiteljstva u 21. stoljeću koja je, naravno, višedimenzionalna i zaista obuhvaća niz piratskih ugostitelja poput vlasnika konobe u Vrsaru, ponešto neprofesionalnih kuhara poput pijanaca s Paga i neodgovorne investitore poput onih iz zagrebačkog restorana gdje su plaće kasnile tjednima….

Naravno, postoji i drugo, ozbiljno lice ugostiteljskog biznisa kojem svakodnevno svjedočimo u dobro organiziranim, profesionalnim restoranima, barovima i vrhunskim hotelima. No, činjenica je da i Darkova priča pokazuje koliko je ugostiteljstvo težak i stresan posao. On sam kaže da je konobarsko zanimanje jedno od onih nekoliko koja najbrže uništavaju brakove.

“Bitno je preživjeti dan a da te nitko ne dovede do pucanja živaca. Uvijek i svugdje postoji šest ili sedam gostiju koji su došli u lokal samo da bi se mogli iživljavati na konobarima. S druge strane, i u našoj profesiji ima puno muljatora i laktaroša svih vrsta  koji žele profitirati na račun gostiju ili na račun poslodavaca,” zaključuje konobar Darko.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.