Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Trg Svetog Trojstva u baroknoj osječkoj Tvrđi sa živopisnim okolnim ulicama koje se u njega slijevaju, izvrsna je kulisa za Advent. Što se ambijenta tiče, ne zaostaje za adventskim ugođajem kakav pruža Vörösmarty trg u Budimpešti ili Rathausplatz, prostor oko bečke gradske vijećnice, tradicionalni blagdanski sajam nekad moćne monarhije.
Sjajnim kulisama osječkog Adventa, međutim, ozbiljno manjka sadržaj. Osobito gastronomski. Dvadesetak adventskih kućica s otužnom ponudom hrane koja ni za nijansu ne odskače od one iz šatorâ na seoskim kirvajima i vašarima, sve je što su lokalni ugostitelji uspjeli smisliti. Nisu čak morali potegnuti 250 kilometara do Budimpešte, 480 do Beča ili 760 do Praga da bi vidjeli kako se to radi i ukradu ponešto što sami nisu kadri smisliti.
Trebalo je samo zaviriti u jednostavnu, ali zanimljivu slavonsku kuhinju, prilagoditi je street food ponudi, skompati se s nekoliko obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i ponuditi nešto drugačije od onoga što ćete naći u svakoj lokalnoj pečenjarnici, ćevabdžinici, hamburgernici, pekari… Izostali su čak i miris koji se šire iz poljskih kuhinja i sastavni su dio sličnih fešta, pa sve djeluje sterilno, dosadno i nezanimljivo.
Fritule, mahom pržene na užeglom ulju (nažalost, probali smo jedne), kao da su vrhunski doseg ovogodišnjeg osječkog Adventa, uz koje će vam ponuditi dodatke poput šećera u prahu, cimeta, voćnog sirupa ili Nutelle, netom kupljene u obližnjoj trgovini i bez grižnje savjesti uzeti vam četiri eura.
Jedan od ambicioznijih adventskih ugostitelja, valjda po uzoru na brojne pizzerije koje nude slavonski pizzu, različitu od ostalih samo po sastojku više, feferonima, smislio je slavonski hamburger. Uza sav trud, nepce će teško uočiti razliku. A razlika je jedino u cijeni: košta sedam eura, za euro i pol skuplji je od običnog.
Čak i tradicionalne langošice, nezaobilazna ponuda koja pod raznim imenima i inačicama miriši s mnogih štandova diljem adventskih okupljališta, na osječkom je svoj vrhunac dosegla u neobičnoj kombinaciji dodataka (sir, salama, kečap) pa se za pet eura prodaje pod nazivom lang/pizza. Njen tvorac, naš je sud nakon što smo je probali, uspio je u jednom: upropastiti dobar okus langošice, tanko razvučenog tijesta, isprženog u kipućem ulju, s lošom pizzom iz mlake krušne peći.
Gastronomska ponuda osječkog Adventa (jednako kao i pića: kuhano vino, kuhana rakija) svodi se na mahom industrijske kobasice – s izuzetkom jednog štanda koji nudi proizvode ponešto ambicioznijeg lokalnog mesara – industrijski zamrznuti pommes frites i industrijske hamburgere prigodno ispečena na štandu. Ukratko, ponuda je siromašna, nemaštovita i očajno dosadanja. Tek na jednom mjestu nude sarmu, pirjano kiselo zelje i koljenicu. Tog utorka, kad smo iza 18 sati, prošetali osječkim Adventom, štand je bio zatvoren.
U bogatoj Slavoniji, utočištu mnogih nesretnika koji su tijekom turbulentne povijesti ovih prostora u nju stizali bježeći od gladi, hrane nikad nije manjkalo. Tradicija slavonskih kolinja, sada poljuljana pojavom afričke svinjske kuge, izvorište je mnogih jela koja obilježavaju čitav panonski prostor.
Možda bi štand s vrelim čvarcima i toplom mirisnom lepinjom, ključajuća Wurstsuppa iz kazana, porcija hladetine posute alevom paprikom i češnjakom, više priličila adventu u srcu Slavonije, od konfekcijske ponude kakvu smo zatekli. No, možda je osječki Advent prava slika današnje Slavonije, zapuštene i zaboravljene, demografski urušene, gospodarski opustošene s maglovitom, nejasnom budućnošću. Daleko od slike Slavonije kakva je nekoć bila.
Fotografije/Drago Hedl
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
