Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Mislio sam da Zvoni Bobanu nikada neću oprostiti ono kad je nesmotreno u polufinalu Svjetskog prvenstva ‘98. godine loptu predao Lillianu Thuramu i tako nas zakinuo za nešto što bi sasvim sigurno bila Zlatna medalja. One Brazilce bi naime, znate i sami, u finalu pobijedili i s drugom postavom…
Nisam, naravno, nikada prihvaćao one priče o tome da su ga boljela leđa, koje su se naknadno pretvorile u to da je imao temperaturu od koje nije mogao ni stajati, kamoli odigrati loptu u crvenoj zoni na terenu, a u onaj pokušaj utješne laži da je nad njim bio napravljen prekršaj koji su u javnost pokušali progurati fanatični obožavatelji njegova lika i djela još od vremena kada je jednim odmjerenim Mae Geri udarcem pružio otpor cjelokupnoj jugoslavenskoj miliciji te na taj način postao besmrtan i, kako se čini, za dobar dio navijača nepogrešiv, na kraju nije povjerovao ni on sam.
Driblao je u trenutku i na mjesto na kojemu je to zakonom zabranjeno, pri tome je bio krajnje neuspješan, a to je dovelo do jednog od najtužnijih trenutaka mog djetinjstva koje je, nota bene, bilo obilježeno i ratnim stradanjima u Sarajevu. Toliko mi je, eto, ta njegova na Stade de Franceu izgubljena lopta teško pala… Više nego izgubljeno djetinjstvo!
Nisam stoga nikada volio ići u njegove restorane koje je otvorio u Zagrebu, ima ih popriličan broj, a i slastičarnicu o kojoj će ovdje biti riječ izbjegavao sam što više je to bilo moguće. Njihov sladoled, koji je čim su otvorili bio daleko najbolji u gradu, a u to vrijeme i jedini kojemu je bilo mnogo više stalo do kvalitete nego prodane kvantitete pa su ga u početku i besplatno dijelili kako bi privukli ljude i pokazali im što je zapravo pravi sladoled, sabotirao sam gdje god bih stigao. Bušio sam ih, reklo bi se, na svakom koraku… Ljudima sam govorio da nije baš neki, čak i da je prehladan, a uspoređivao sam ga s onim socijalnim Ledovim sladoledom koji se prodaje na Jelačić placu u prostoru kavane hotela Dubrovnik tvrdeći, jebatga, da je taj državni mnogo bolji.
Znao sam, naravno, da ništa od toga ne stoji, te da su mu i restorani dobri a ova slastičarnica pogotovo, ali jednostavno nisam pružao priliku tim bogatim okusima iz njegovih ugostiteljskih objekata da saperu gorak okus koji je u mojim ustima ostavila ona njegova predugo carinjena lopta u pariškom predgrađu Saint-Denis.
Tijekom cijelog tog razdoblja uporno sam posjećivao ugostiteljske objekte svih ostalih nogometaša iz te njegove vatrene generacije. Iz Soldinog Bulldoga u Bogovićevoj ulici godinama nisam izlazio, pogotovo iz njihova podrumskog prostora gdje je Cubismo svojevremeno znao napraviti paklenu atmosferu. Na vrhu Tkalče kod braće Šimić često sam dočekivao jutra u onom klubu što je imao uz History, a i oni njegovi Vivas barovi nisu mi bili strani. Odsjedao sam nadalje u Štimčevim hotelima i plesao po njegovim disko klubovima na hitove Alke Vuice, a otisnuo sam se bio čak i do Svetica u onu pizzeriju koju je svojevremeno držao legendarni Žuti. Pizza koju su tamo prodavali nije bila baš nešto posebno dobra, ali zato svi oni lažnjaci koje je Prosinečki tijekom svoje karijere uspješno prodavao nekima od najboljih obrambenih igrača na svijetu, a koji su itekako posebni i dobri, bili su sasvim dovoljan razlog da upravo tamo kod njega uživam u tom talijanskom specijalitetu. Da je kojim slučajem Davor Šuker otvorio makar neku zalogajnicu – da zaključim ovaj logični slijed poveznice između heroja mog djetinjstva i njihovih kasnijih ugostiteljskih pothvata – sasvim sigurno ne bih nigdje drugdje uzeo niti jedan zalogaj nego kod naše izbrendirane Zlatne kopačke.
Kod Bobana, istovremeno, nisam išao ni kada bih bio pozvan na nečije krstitke. Pravdao bih se iznenadnom temperaturom ili, štojaznam, bolovima u leđima…
Ono što sam međutim shvatio tijekom posljednjih godinu dana koliko uslijed renesanse Duhanskog puta o kojemu sam na ovom portalu specijaliziranom za gastronomiju ranije već nadahnuto pisao (pročitajte, isplatit će vam se), skoro pa svakodnevno posjećujem slastičarnicu B041 u Masarykovoj ulici – to je da sam za sve to vrijeme, cijelo jedno desetljeće, zakidao zapravo isključivo sebe. Kapetan Zvone moguće, palo mi je tek nedavno napamet kad sam ga vidio kako u društvu još jedne Dinamove legende Đeme Mustedanagića opušteno pije kavu na katu svoje slastičarnice u dijelu rezerviranom za pušače, a koji nerijetko služi i za cjelonoćnu zabavu uz vrhunskog saksofonistu, nije ni znao za taj moj tihi štrajk. A, i da je znao – stekao sam dojam na temelju toga kako mu između ostaloga i u ovom ugostiteljskom sektoru dobro ide – ne bi ga bilo previše briga!
Uzalud sam dakle propustio više od tri tisuće kuglica bijelog Zagija, njihovog najvećeg specijaliteta zbog kojega ljudi iz cijele Hrvatske dolaze u Zagreb samo kako bi ga probali, a koje od tada, evo, manijakalno naručujem iz dana u dan pokušavajući na taj način barem donekle nadoknaditi sve to vrijeme izgubljeno u nekim drugim, mnogo lošijim gradskim kafićima i slastičarnicama. O talijanskoj kavi koju takvu nigdje drugdje u gradu ne možete popiti, njihovim kolačima, jutarnjem tostu, mladom, simpatičnom i uvijek nasmijanom osoblju sačinjenom pretežito od zgodnih studentica koje si tako poboljšavaju džeparac, a svima nama koji tamo zalazimo dan, pa i život, ali i popodnevnom kulturološkom ritualu poznatom pod nazivom Aperitivo koji u Masarykovoj prakticiraju kao jedini u Hrvatskoj unoseći tako prijeko potrebni dašak Italije u našu svakodnevicu, da ni ne govorim… Bit će dovoljno ovo što sam napisao!
Često se to piće nakon posla uz neki mali zalogajčić pretvori i u cjelonoćni tulum, ali neću za sad ni o tome jer, eto, uslijed toga što godinama nisam želio pružiti priliku ovom sjajnom ugostiteljskom objektu koji je uspio postići nešto zbilja nevjerojatno: da u najužem gradskom središtu funkcionira poput kvartovskog kafića s velikim brojem stalnih gostiju, a ne kao što to čini većine drugih samo kao prolazna i usputna stanica – propustio sam, na žalost, i to… Na nedavnoj proslavi njihove desete godišnjice koju su neki dan obilježili imao sam, međutim, priliku vidjeti da su i ti njihovi partyji, baš kao i sve ostalo što imaju u ponudi, sasvim sigurno među najboljima u gradu.
Kada bi još počeli kao platežno sredstvo prihvaćati i kartice te se tako pridružiti svima ostalima u 21. stoljeću koji umjesto da sa sobom konstantno nose geldtašnu s kovanicama, svoja plaćanja vrše isključivo putem mobilnog telefona, osim što se više ne bi dovodili u situaciju da moraju pokloniti sladoled nakon što ga već posluže preko škrinje pa kupac tek onda sazna za to ograničenje u financijskom poslovanju na koje ne može adekvatno odgovoriti, a što im se događa najmanje jednom do dva puta na dan, teško da bi im se mogla naći i jedna zamjerka. Od iduće godine, kada na snagu stupa zakon po kojemu se neće oporezivati napojnice ostavljane na taj način, a što držim da je glavni razlog zbog kojega se još uvijek opiru modernim vremenima u kojima živimo najkasnije od uvođenja Eura koji za razliku od ranije valute veliku vrijednost ima i u svojim metalnim kovanicama, moguće da se, evo, i to – baš kao moje mišljenje o Bobanu i njegovim ugostiteljskim objektima – drastično promijeni na bolje.
——-
Elem, trebalo je proći cijelo jedno desetljeće, krajem listopada 2013. g. izdali su svoj prvi račun, i to, ako se ne varam, Katarskoj ambasadi za neku voćnu tortu, da jedan fiskaliziraju i meni te da napokon shvatim koliko je ovo dobar kafić i probam tu njihovu bogatu, kremastu zamrznutu slasticu koju pripremaju u malom pozadinskom laboratoriju po recepturi starih talijanskih majstora sladoledarstva o čijem boravku u Zagrebu su svojevremeno izvještavali svi značajniji mediji.
Tijekom tih deset godina u slastičarnici niknuloj tik uz nekadašnju Zvečku, prislanjajući se na nju kako sam vrlo brzo shvatio mnogo više nego samo građevinski, nema što se tamo nije događalo. U tom interijeru kojemu je posvećena posebna pažnja i gdje su do zadnjeg detalja pazili da odaju priznanje starim zagrebačkim vremenima s kraja sedamdesetih i osamdesetih godina, a na kojem je većinom radila umjetnica Ana Barbić Katičić ali su vlasnici ozbiljno surađivali i s učenicima Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn pa su neki stolovi i radovi na zidovima upravo njihovi završni radovi, ekipa predvođena Darijem Šimićem pokušavala je, sjetit ćete se, svrgnuti Mamića i prije nego što je to bilo popularno.
Tadašnja Alpha i Omega hrvatskog nogometa prozvao ih je sve poimence u emisiji Nedjeljom u 2 te naveo da se, pazite molim vas kako ovo infantilno zvuči, urota protiv njega priprema u slastičarnici.
Je li to zbilja bila istina ili samo još jedan paranoidni ispad osobe s narcističkim poremećajem ličnosti, to zbilja ne znam. Ono što međutim znam, to je da su tih dana Šimić, Marić, Šokota i Bišćan zaista često tamo išli na sladoled, ali nakon što sam ga, evo, i sam probao, te ga skoro pa svakodnevno konzumiram, sve više počinjem vjerovati da osim uživanja u njegovom okusu nikakav drugi razlog za to nije postojao.
To da su neki od tih tada prozvanih urotnika još do prije neki dan bili na klupi i u samom vrhu kluba iz Maksimirske 128, a Mamić kuglicu sladoleda u B041 ne bi mogao pojesti ni da mu život o tome ovisi, vjerojatno nije ništa više od neke sretne slučajnosti…
Igrala se u Masarykovoj, nadalje, i drevna igra šah, a norveški velemajstor Magnus Carlson koji se prije par godina titule svjetskog prvaka odrekao upravo na Grand Chess Touru održanom u Zagrebu, taj buntovni čin odlučio je bio proslaviti baš na toj mikrolokaciji. Plesao je ispred ulaza u kafić ponesen sjajnom atmosferom koju je prvo na terasi pa onda na gornjem katu lokala napravio strastveni plesač, inicijator otvaranja ovog objekta, poslovođa lokala i spiritus movens ovog, ali i mnogih drugih zabava po užem gradskom središtu Robert Čolakić – inače jedan veoma opušten i pozitivan tip kojega bi svima povremeno trebalo propisivati na recept – te je pred mnogobrojnim svjedocima, a pretežito zgodnim djevojkama s obližnjih fakulteta društvenih smjerova najavio da će ubuduće osim u St. Louisu, gdje se osjeća skoro kao kod kuće, nastupati još isključivo u Zagrebu.
“I to…”, rekao je Magnus ponesen valjda dobrom atmosferom, “samo zbog provoda u B041!”
Ugledni odvjetnik Stjepan Vokić, sin nekadašnje ministrice prosvjete i športa RH, također rado viđen gost u slastičarnici i čovjek izraženog smisla za humor, pokušao je tom prilikom okinuti selfie s njim, ali kada ga je Magnus pomalo ishitreno odbio, vjerojatno ne shvaćajući odmah s kim ima posla te da je sve samo dobra i afirmativna zafrkancija, ovaj mu je najavio da će iskoristiti sve svoje veze na raznim pozicijama moći, pa i šire, kako mladi velemajstor ubuduće ne bi – pazite molim vas ovo – nastupao ni u Zagrebu.
“A za St. Louis…”, poentirao je Vokić duhovito,”još ću razmisliti!”
Bio je to šah-mat kakav na ovim prostorima do sada nije viđen, a za Norvešku da ni ne spominjem.
Profesor Viktor Gotovac, da spomenem još i to, onu bistu druga Tita koju je iznio iz prostorija SDP-a nakon što je izbačen iz stranke, iako je u tom trenutku, nota bene, bio predsjednik njihova zagrebačkog ogranka, prvo je izveo upravo ovdje na piće, a tek onda – po uhodanoj taktici iz najboljih zavodničkih dana u mladosti – uputio se s njom prema kući.
Tada prisutni Zlatko Hasanbegović, nekadašnji ministar kulture RH, nije propustio to prokomentirati na neki svoj, rekli bi njegovi politički oponenti: uobičajno šovinistički, ali zapravo veoma duhovit način. Pitao je, ako je vjerovati ljudima koji su mi to kasnije prepičavali, a nema razloga da sumnjam u njihove riječi, smije li mu ispričati jedan vic.
‘Ako nema veze s Titom…’, rekao je profesor sluteći što mu zapravo slijedi,’onda smiješ!’
‘Trg Republike Hrvatske!’, podviknuo je na to Haso.
‘Ne razumijem…’
‘Pa, nema veze s Titom!’
Umjesto smijeha kao što je na kraju vica uobičajno u lokalu je zavladalo čuđenje da na istom mjesto, a često i za istim stolom, piće ispijaju predstavnici nečega što se u javnosti percipira kao radikalna ljevica i još radikalnija desnica, pa onda još i viceve pričaju, ali baš to je jedna od mnogih prednosti ove slastičarnice u kojoj su jedine prihvatljive podjele na one koji više vole vaniliju i one koji, koliko god to neshvatljivo bilo, preferiraju čokoladu.
Jedan od osnivača HDZ-a, da ga sada ne imenuje jer se akcija još uvijek odvija u apsolutnoj tajnosti, ali ću ga ipak spomenuti kao posljednjeg u ovom političkom bloku – unutarstranački udar na Plenkovića za iduću super izbornu godinu priprema upravo uz slastice iz ovog Bobanovog ugostiteljskog pothvata.
“Slatka vlast! Slatka vlast!”, ponovio je taj gospodin već toliko puta dok je na poleđini računa skicirao budući sastav Vlade RH da su Bobanovi slastičari, vjerojatno po savjetu stručnjaka za brending te također stalnog gosta predmetnog ugostiteljskog objekta Borisa Maleševića, odlučili za tu predstojeću superizbornu godinu napraviti kolač s upravo tim nazivom.
“Što bi ste naručili?”, pitati će konobari dogodine, a gost će – ukoliko poput ovog budućeg mandatara žudi za tom Slatkom vlasti – trebat samo izgovoriti dvije magične riječi.
Koje?
Pa… zna se! Uvijek su iste.
Bilo je tu još svega, da sada ne nabrajam, ali osim ovih eminentnih gostiju lokala koji sudjeluju u političkom životu Zagreba i Hrvatske, ili barem to nastoje činiti, svako na svoj način, ovdje se svakodnevno okupljaju i oni koji to bez ikakve sumnje čine u onoj drugoj, mnogo boljoj i zanimljivijoj sferi života: društvenoj i kulturnoj. Razni glumci, veliki i mali, novinari, pisci i, molim lijepo uočite razliku; novinski pisci(!), ali i glazbenici, sportaši, fotografi te dugi zagrebački umjetnici, upravo ovdje u Masarykovoj ulici, na kućnom broju 25, učestalo započinju svoj dan.
Baš kao što je to – evo reći ću koliko god je to nakon toliko godina deplasirano uspoređivati – nekoć bilo i u Zvečki…
Za Zvečku su govorili da tamo dođeš i odmah sve saznaš: tko je koga ostavio, tko koga i, još važnije: s kim vara. Tko radi novi film, ploču ili predstavu… Sve si, govorilo se tada, a onda u godinama koje su uslijedile i pisalo, mogao tamo saznati. Trebalo se samo oko podne ili jedan ukazati pred slastičarnicom… Čak i oni koji nisu imali neko zvučno zanimanje ili poseban talent, niti su se bavili djelatnosti za koju bi javnost pokazivala interes, ali su, eto, svakoga dana bili tamo, bivali su zbog toga prepoznati od ovih gore navedenih odabranih gostiju kao dio njihova društvenog i intelektualnog kruga.
Ista stvar je, čini mi se, sada i ovdje, pa zato i tvrdim da naslanjanje Bobanove slastičarnice na Zvečku nije samo ono u građevinskom smislu, već i u onom najvažnijem: duhovnom! Tri su, međutim, ključne razlike između Bobanove Čokolade kako se ovaj lokal također naziva, i te nekadašnje Zvečke, a opet niti jedna od njih nije toliko velika da bi zanemarili sve njihove sličnosti.
——-
Za razliku od gostiju Zvečke dakle, koji su se uglavnom družili na nogostupu ispred jer joj je unutrašnjost bila premalena za sve koji su pristizali, a okolni auti su im služili kao šank, unutrašnjost ove slastičarnice je dovoljno velika, pomno osmišljena i veoma uspješno realizirana pa gosti tijekom hladnijih dana svoje vrijeme rado provode i u njenoj unutrašnjosti.
Odmah će vam naime, u oko upasti zid koji je zapravo mapa kultnih zagrebačkih mjesta poput Kaveza, Blata i spomenute Zvečke. Uočit ćete i časopise poput Poleta i Modre laste, a primijetit ćete i poveznicu s glazbom iz tog doba – od lustera i audio kaseta do loga slastičarnice koji je napravljen u obliku gramofonske ploče. Broj 041 u imenu slastičarnice, sigurno ste shvatili i sami, dolazi od nekadašnjeg pozivnog broja za Zagreb, a ujedno je i naziv Azrine pjesme. Svaki kutak dakle, u ovom sa stilom uređenom prostoru, za razliku od onih u socijalistički opremljenoj Zvečki, na jedan visoko kvalitetan arhitektonski način priča svoju priču. A, ako se gosti ipak odluče svoje piće konzumirati ispred lokala, pa i pod grijačima za vrijeme hladnijih dana, to mogu učiniti na njihovoj prostranoj terasi na kojoj se nalazi velik broj lijepih, visokih i niskih stolova koji su, složit ćete se, mnogo pogodniji za odložiti šalicu i tanjurić nego što je to bio krov starog stojadina…
Osim što je to prva od tri razlike koju ovdje navodim između ova dva lokala, to je i veoma dobra stvar te velika prednost za B041. Druga stvar u kojoj se lokali razlikuju, a ovo je još bolje po nas koji uslijed mladih godina nismo zalazili u Zvečku već se na približno istoj adresi okupljamo u ovo današnje vrijeme – to su slastice! Dok su tamo bile one iz Zvečeva, a koje barem tada nisu bile nešto posebno dobre, kada su u pitanju kolači i slastice ljubitelji cheesecakea, na primjer, oduševit će se kod Bobana verzijom sa slanom karamelom čiju podlogu čine domaći keksi. Njihova torta od mrkve s orasima i kukuruznim brašnom, ali i crumble s malinama i bademom, teško da bilo gdje mogu imati dostojnu konkurenciju, a u toj nekadašnjoj Zvečki – stavljajući svu nostalgiju i sve legende ikada ispričane na stranu – ne bi je imali ni približno.
Sladoled?
Nemojte me nasmijavati.
Okus i tekstura, a što su jedine dvije bitne stvari kod sladoleda, ovdje su jednostavno savršeni. Poznati su po svom ručno rađenom sladoledu koji se izrađuje od svježih sastojaka na pravi talijanski način, a njihov sladoled koji karakterizira bogatstvo okusa i kremasta tekstura, osim fantastičnih klasičnih okusa poput vanilije i čokolade može se naručiti i s kombinacijom raznih inovativnih okusa. Posljednjih se godina u Zagrebu istina, otvorilo nekoliko mjesta koja prilično ozbiljno shvaćaju sladoled, a tu su još uvijek i neki klasici poput Vinceka i Zagreba, ali na ovakvo poigravanje s okusima kakvo imamo u B041 rijetko gdje se može naići. U pravoj Zvečki, koliko znam, sladoleda nije ni bilo, ili ga se barem iz razumljivih razloga nije naručivalo, ali da je kojim slučajem toga i bilo u ponudi, nikako se s ovim ne bi mogao mjeriti jer u to vrijeme metode priprave jednostavno nisu mogle biti ovako sofisticirane.
Treća i za sada posljednja razlika između ova dva lokala koju ću spomenuti prije nego što ovo svoje javljanje s jedne lokacije, ali iz dva različita vremenska razdoblja lagano privedem kraju, ona je u duljini trajanja njihova poslovanja.
Zvečka je postala kultno mjesto gdje se okupljala mladež tijekom perioda od 1978. do 1987. godine, a to razdoblje od svega devet godina ova slastičarnica premašila je odavno. Bobanov B041 tako je bez ikakvih pretenzija da postane kultan ili, štojaznam, da si utvara kako je moguće ponovno oživjeti ta neka prošla vremena, uspio postići nešto još značajnije. Postao je, naime, jedan dugotrajan projekt koji je ovom gradu bio itekako potreban bez da je to grad, zapravo, i znao.
Baš poput mene, a ovo mi je bilo posebno drago vidjeti prilikom njihove nedavne proslave okrugle obljetnice koja je bez ikakve sumnje bila glavni događaj u gradu, s vremenom je ipak shvatio…
Zvoni Bobanu i dalje nisam zaboravio kako je u Parizu izgubio onu najvažniju loptu na svijetu, ali moram priznati da sam mu oprostio. I Jarni je, sjetio sam se, samo koju minutu kasnije napravio sličnu pogrešku, protiv istog igrača, a to osim što nitko ne pamti, niti mu uzima za zlo, nije ni postalo neko opće mjesto u povijesti hrvatskog sporta kao što je slučaj s Bobanom.
Pri tome Jarni osim one pojave na televiziji u nekom smiješnom sakou zbog kojega je neodoljivo podsjećao na Bubimira, ništa nije učinio da nam se zbog toga na neki način iskupi, kao da ne osjeća krivnju, a Zvone je u međuvremenu napravio toliko toga drugog da u njegovoj biografiji ovaj Thuram ne bi trebao biti ništa više od jedne male, u potpunosti beznačajne fusnote.
Često sam s Ćirom Blaževićem razgovarao baš o toj utakmici protiv Francuske, koja je, jasno, i njemu bila velika trauma, a kada sam ga jednom prilikom upitao je l’ mu žao što nije izvadio Bobana iz igre kako mnogi sugeriraju da je trebao učiniti, on mi je rekao da nije. Ostavio bi ga, ponovio je svoju mantru odlučnije nego ikad, pa i da je igrao samo s jednom nogom. Za jednom stvari, priznao mi je, ipak žali. Uvijek je naime, u takvim situacijama kada neki dobar igrač pogriješi, a što uopće nije rijedak slučaj, volio doći do tog igrača i reći mu da se sada izvoli izvaditi iz problema u koje se uvalio.
“Vadi se sada, p* ti materina!”, zvučalo je to vjerojatno iz njegovih usta, a isto je tada na Saint-Denisu, valjda od šoka i nevjerice, propustio učiniti. To je jedino, govorio mi je, za čime žali, jer njegov kapetan bi se sasvim sigurno vrlo brzo izvadio, a time, jasno, i sve nas spasio. U finalu bi one Brazilce, znate i sami, pobijedili i s drugom postavom…
Ovom slastičarnicom u Masarykovoj ulici, ali i svime što je kasnije u životu činio, posebno na nogometnom i ugostiteljskom polju, a nije zanemariv ni njegov kratkotrajni doprinos novinarstvu, barem što se mene tiče Boban se u potpunosti izvadio te ću sada priliku dati i njegovim ostalim, veoma hvaljenim restoranima. Imam i tu, čini mi se, mnogo toga za nadoknaditi.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
