Sinoć smo pokušavali rezervirati bilo koji Michelinov restoran u velikim europskim gradovima za jedan datum krajem studenog. U bečkom Amadoru predložili su nam waiting listu. Pariški je Ledoyen pun u iduća dva mjeseca, kao i Arpege. Le Cinq je, pak, bio pun na traženi datum ali su nam ponudili večeru dva dana kasnije, što nam nije odgovaralo zbog drugih obveza.
Londonski Core velike chefice Clare Smyth bukiran je do kraja studenog. Kod Gordona Ramsaya sustav rezervacija nije radio, pretpostavljamo zbog preopterećenosti. U Enoteci Pinchiorri u Firenzi mogli su nam ponuditi samo stol za četvero, što nam ne treba.
Čak ni u Disfrutaru u Barceloni, koji ima dvije zvjezdice ali je zato proglašen drugim najboljim restoranom na svijetu u izboru World’s 50 Best Restaurants, nije bilo mjesta. Kažemo čak, jer u Disfrutaru ranijih godina nije bilo problema s rezervacijama. Madridski DiverXO imao je pak slobodan stol nekoliko dana prije termina koji nam je trebao. Pokušali smo vidjeti kako Troigrois, koji se nalazi 400 kilometara od Pariza, stoji s rezervacijama za kraj studenog. I ovaj genijalni restoran, do kojeg se nažalost iz Zagreba putuje skoro jednako dugo kao do New Yorka ( prvo avionom do Pariza, onda barem četiri sata vlakom do Roannea, pa još autom do restorana) čak je i Troigrois već bukiran za večeru. Ponudili su nam stol za ručak.
Na kraju smo pronašli slobodne stolove za večeru kod Alaina Ducassea u Londonu i u berlinskom Rutzu, jedinom restoranu u njemačkom glavnom gradu s tri Michelinove zvjezdice. Sama činjenica da su 16. listopada malogdje u Europi može rezervirati večera za kraj studenog u restoranu s tri zvjezdice, svjedoči o moći Michelinovih zvjezdica. Štogod tko mislio o Michelinu, tri Michelinove zvjezdice i dalje su najefikasniji alat za punjenje fine dining restorana. Što Ana Roš savršeno razumije, i što u Hrvatskoj još nitko ne razumije ni na konceptualnoj a kamoli na operativnoj razini.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.