CHARLIE IDE NA NATJEČAJ Dogovor s Franckom nije uspio, legendarni zagrebački kafić iznajmljuje se za 1132,86 eura mjesečno 

Prije otprilike pola godine prvi smo pisali o tome kako iza preuređenja jednog od najkultnijih zagrebačkih kafića, Charliea u Gajevoj ulici, na kućnom broju 4, a koji je već tada bio zatvoren i oblijepljen plakatima koji su najavljivali “specialty coffee”, stajala tvornica kave Franck d.d.

Naše informacije je odmah nakon objave potvrdila i obitelj Artuković koja je obznanila da nakon dugogodišnjih pregovora o ulasku u vlasničku strukturu kafića koji je tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća postao sinonim za zagrebačku špicu, napokon postigla dogovor s nasljednicima poznatog Dinamovog nogometaša Mirka Brauna te da na proljeće namjeravaju pod istim imenom, poštujući tako tradiciju lokala, ali u poprilično preuređenom unutarnjem prostoru i s novom terasom, nastaviti širiti svoje poslovanje u užem gradskom središtu. Tijekom prošle godine otvorili su bili već Franck Experience Store u Teslinoj ulici, a ulazak u partnerski odnos s jednim ovako tradicijom bogatim ugostiteljskim objektom kao što je to Charlie, bio je logičan slijed njihovih aktivnosti započetih povodom 130. godišnjice osnutka tvornice.

Bila je to dobra vijest za sve aktere posredno i neposredno uključene u ovaj dogovor jer je obitelj Braun – kako su tada stajale stvari – na ovaj način dobila nužno potrebnog partnera u svojim daljnjim nastojanjima da održe i unaprijede obiteljski posao koji je posljednjih godina iz raznih razloga poprilično patio, a Franck d.d. je dobio idealnu lokaciju za promociju i prodaju svojih proizvoda te dobar marketing za cjelokupni brand. Grad Zagreb i svi njegovi građani, da spomenem i nas, zadržali bi tako jedan od kultnih simbola grada i dio svoje povijesti.

Pola godine nakon toga čini se, međutim, da nije došlo do realizacije najavljenog dogovora. Republika Hrvatska raspisala je, naime, natječaj preko društva Državne nekretnine d.d. kojim u zakup daju preko trideset poslovnih prostora, a među njima jedan je i taj legendarni prostor u kojemu je poslovao Cafe bar Charlie postajući tako mikrolokacija duboko urezana u kulturološku mapu grada Zagreba.

‘Kod Charlieja’, govorilo se uvijek kada bi se trebalo s nekim dogovoriti u gradu i svi bi odmah – bolje nego da si im preko Googlea poslao lokaciju – znali gdje trebaju doći.

Sudeći po raspisanom natječaju u taj će prostor sada, umjesto Francka i, pedeset godina nakon što je u njega ušao legendarni Dinamov igrač Mirko Braun po čijem nadimku će kafić ponijeti ime, slavodobitno ući onaj tko se na javnoj licitaciji odvaži na najveću ponudu iznosa mjesečnog najma. Početna cijena je 1 132,86 EUR (riječima: tisućustotridesetidva Eura i osamdesetšest centi), a ponuditelja će, sasvim sigurno, biti barem dvostruko toliko.

——-

Charlie je, da se kratko podsjetimo, inicirao proces socijalnog prelijevanja prema kafićima i terasama u centru grada. To se najbolje moglo vidjeti subotom u razdoblju između 11 i 13 sati, a kada se ispred Charlija nije moglo pronaći niti jedno slobodno mjesto za sjesti pa bi ljudi, ne želeći otići nigdje drugdje, stajali sa svojim šalicama kave u ruci oko terase i satima čekali da se neki stol oslobodi.

U Charlie su dolazili svi gradonačelnici, od Bužančića, Mikše, Pavićke, Matulovićke pa do Bandića, a ni predsjednicima države i Vlada nije bilo mrsko spustiti se sa svojih pantovčaka i markovih trgova do grada kako bi svratili na kavu kod Charlija. Tu su se, uostalom, znale donositi i neke od najvažnijih političkih odluka. Jedan od tih predsjednika, onaj kojega zovemo kada radimo, što bi Šajeta rekao, parti za ekipu, upravo je od tamo krenuo i u svoju pobjedničku kampanju 2000.g. Mesić i Mirko Braun bili su veliki prijatelji još od vremena kada je Stipe prije svog odlaska u zatvor, na putu za Staru Gradišku dakle, navratio kod Charlija na još jedno putno piće. Godinu dana kasnije, nakon što je odslužio svoju kaznu, umjesto da odmah ode kući kako je njegova supruga to zasigurno priželjkivala, on je opet napravio međustanicu kod svog prijatelja.

‘Jesam li ja iz kuće išao u zatvor…’, rekao je navodno tada Milki podižući one svoje prepoznatljive obrve, ‘ili iz Charlija?’

Na odgovor nije morao dugo čekati pa je odmah pohitao Charliju koji mu je za tu prigodu pripremio veliku proslavu s domaćim kobasicama i čvarcima, a čega se ovaj, po vlastitom priznanju, zaželio više od bilo čega drugoga što ga je čekalo na slobodi.

Svi su tih godina htjeli biti viđeni kod Charlija, a premda je gazda o svima njima imao precizno, čvrsto i ne uvijek pozitivno mišljenje, njegovoj gostoljubivosti to nipošto nije bila prepreka pa su svi oni, bez obzira kojoj političkoj struji pripadali ili odakle dolazili, uvijek bili jednako dobro primljeni i kod njega su se osjećali dobrodošlo. Razni direktori televizija, čelnici stranaka, državnih firmi, napredni i nazadni intelektualci, istaknuti liječnici, advokati, glumci, pisci, pjevači i nogometaši, posebno Dinamovi, svi oni su – svako sa svojom varijantom espressa – bili stalna klijentela tog malog lokala na početku Gajeve ulice.

Točno se znalo gdje sjedi, što ja znam, filmski snimatelj Enes Midžić, a gdje TV urednik Saša Zelepugin sa svojom Tihanom.

Novinari sa Stojedinice bi najčešće stajali ispred ulaza i kavu pili s nogu, a Pero Zlatar bi odmah po povratku iz Beograda došao kod Charlija čuti sve gradske novosti iz prve ruke. Uz piće na brzaka dobio bi instant uvid u sva najnovija zbivanja, a mnoge od tih informacija nisu bile ni za novine, niti ih se moglo naći u medijima. Karikaturist i prvi seksualni emigrant s područja bivše Jugoslavije, Davor Štambuk, a koji je zbog jedne zanosne Francuskinje u šezdesetim godinama prošlog stoljeća napustio bivšu državu i odselio na pariški Montmartre, vratio se upravo u Charlie nakon što je zanosna Francuskinja napustila njega. Znalo se, jasno, i gdje on sjedi, iako je bio – baš poput Bajde Vukasa koji je uvijek sjedio s gazdom Mirkom – hajdukovac među dinamovcima. Branko Lustig, Predrag Matvejević, Gotovac i mnogi drugi, da ne nabrajam više, svi oni su imali svoje mjesto u Charliju, a potpisniku ovih redova je posebno drago da je njegovo bilo kraj Ćire Blaževića, Trenera svih trenera i još jednog često i rado viđenog gosta ovog legendarnog kafića.

Eh da, skoro sam zaboravio, znalo se naravno i gdje sjedi Relja Bašić s Vanjom Drachom. Razgovarali bi njih dvojica tamo o kazalištu dok bi čekali da im se supruge vrate s Dolca…

Ne znam niti jedno mjesto na svijetu gdje bi se na toliko malo metara kvadratnih okupilo toliko ljudskih, intelektualnih, umjetničkih i sportskih veličina kao što je to bio slučaj s Charlijem… Eventualno Pariz tijekom dvadesetih godina proteklog stoljeća s onom ‘Izgubljenom generacijom’, ali ni za to, evo, nisam baš sto posto siguran.

Mirko Braun umro je 2007.g., ali tradiciju tog kafića, njegovog životnog djela, besprijekorno i s mnogo ljubavi nastavila je njegova supruga Zdenka još mnogo godina nakon što nas je on napustio. Ona je uspjela u tome da Charlie još dugi niz godina – najmanje jedno desetljeće – osim tradicije, sačuva i klijentelu po kojoj se uvijek razlikovao od svih ostalih kafića u donjem gradu te zbog koje je možda čak i više od svoje osnovne, ugostiteljske djelatnosti, imao funkciju jednog veoma značajnog društvenog okupljališta.

——-

Ova priča s tvornicom kave Franck, a koja je po svemu sudeći nažalost propala, bila je, čini mi se, posljednja nada da se barem dio tog duha sačuva.

Franck bi naime, osim traženih 1 132,86 EUR (riječima: tisućustotridesetidva Eura i osamdesetšest centi), dakle mizernih 25 Eura po tako legendarnom metru kvadratnom, imao na toj lokaciji i u tom prostoru još mnogo toga za ponuditi ovom gradu i njegovim stanovnicima. Barem onom dijelu stanovništva kojemu je još uvijek stalo do tradicije… Što će nam ponuditi novi zakupac i, još važnije: tko će to biti, te zašto baš opet Brkićev brat Jozo, preostaje nam tek da vidimo nakon što se 27. listopada, točno u podne, otvore sve pristigle ponude.

Bit će to u svakom slučaju loša vijest za sve aktere posredno i neposredno uključene u ovaj raniji dogovor jer je obitelj Braun na ovaj način ostala bez nužno potrebnog partnera u svojim daljnjim nastojanjima da održe i unaprijede obiteljski posao, a Franck d.d. nije dobio ono što čemu se nadao – idealnu lokaciju za promociju i prodaju svojih proizvoda. Grad Zagreb i svi njegovi građani, da spomenem još i nas ovako pred kraj, ostat ćemo sasvim sigurno bez jednog od kultnih simbola grada i dijela njegove povijesti.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.