USUSRET SFF-U Kako sam s Ćirom kod Želje pojeo najgore ćevape u Sarajevu 

Kad god bi netko od mojih poznanika iz Zagreba po prvi put krenuo za Sarajevo, i znajući da sam tamo rođen pitao me za neki savjet, ja bih im rekao da ni pod koju cijenu ne naručuju burek sa sirom. Ali, da to nema nikakvog smisla, da bi mi bilo pametnije da sam im rekao da se samo prepuste magiji tog divnog grada, svaki put shvatim tek kad  me pitaju s čime onda da ga naruče. “Krumpir? Zelje?” nastavljaju radoznalo, a neki od njih, s kojima sam tada prekinuo svaki kontakt, čak i “jabuka?”

Bez želje da s njima nakon toga ulazim u i sasvim promašenu raspravu pa da slušam o tome kako se u Istanbulu, na kojemu će uskoro svi doktorirati koliko su upoznati s nazivima hrane u tom turskom megapolisu, sve te pite bez obzira na njihov sadržaj nazivaju burekom, te da oni u Zagrebu, kako će mi dalje objašnjavati, uvijek naručuju burek sa sirom, ja ću, itekako dobro znajući da tako naručuju i još važnije: ne mareći za to ni najmanje, pokušati temu prebaciti na ćevape.

Oko načina na koji se oni naručuju nema, naime, previše spora. Ovisno o gladi, moraju se odlučiti samo za količinu, a jedino što im po pitanju tog orijentalnog specijaliteta zaista treba jeste uputiti ih na najbolje mjesto podno Trebevića. Umjesto dakle cijele one gore navedene rasprave, jezične i običajne analize, sasvim dovoljna će mi biti samo jedna riječ: Željo!

Ćevapi su, unatoč raznim stavovima, ukusima, lažnim svjedočanstvima i propagandi, govorim svima već godinama, i dalje najbolji u Želji. Drugi najbolji su, usput budi rečeno, u Želji 2. Oba ugostiteljska objekta nalaze se na Baščaršiji i udaljeni su svega par metara jedan od drugoga pa valja prvo proviriti u jedinicu, i ako tamo ne bude mjesta a vjerojatno ga neće biti, skrasiti se mogu s punim povjerenjem u dvojci. Iza ćoška je i treća ćevabdžinica iz Željine trilogije pa ukoliko ne bude mjesta u prva dva, u najvećem broju slučajeva trebali bi imati treću sreću.

Tek u onim rijetkim situacijama da baš niti u jednom od tri Želje nema mjesta, što se zna dogoditi ljeti kad se dijaspora vrati u rodni kraj da se malo pohvale svojim prekograničnim dostignućima i iskritiziraju zatečeno stanje, za vrijeme trajanja SFF-a kad ulice okupiraju strani posjetitelji i ljubitelji filma i eventualno uoči novogodišnje noći kad puno ljudi iz Hrvatske u nedostatku neke bolje ideje, ugrabe ponudu na Crnom jajetu i zapale za Sarajevo (točnije – smjeste ih po tim diskontnim cijenama na Ilidžu, najčešće u hotel Hills, ali ih ni ta udaljenost od Sarajeva ne sprečava da svako malo skoknu do jednog od tri Želje na ručak).

Tek onda, dakle, kada su sva tri ugostiteljska objekta popunjena a glad postane neizdrživa, opravdano je prošetati dalje čaršijom i istražiti ostale opcije od kojih, upozorim svaki put svoje prijatelje,  nigdje neće biti ni približno dobro kao što je to u ovoj krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća otvorenoj i po lokalnom nogometnom klubu za koji su odmah po dolasku u grad počeli navijati vlasnici Šahin i Hasan Memeti nazvanoj ćevabdžinici.

“Volim te mama, al’ ne više od Željezničara!”, poruka je s kojom svake godine otpratim svoje prijatelje u Sarajevo bez da imam i najmanju primisao o tome jesam li ih, eto, uputio u pravom smjeru. Da je to, međutim, također bila greška, pa čak i još veća od one kada bih s nekim slučajno ušao u razgovor o pitama i bureku, štrudlama od jabuke pogotovo, shvatio sam tek sredinom prošle godine kada sam u sklopu ekspedicije koja je s Miroslavom Ćirom Blaževićem, Trenerom svih trenera, krenula iz Zagreba prema njegovu rodnom Travniku, a s jednodnevnom međustanicom u Sarajevu.

Ta međustanica bila je, da stvar bude još gora, moja ideja jer sam htio jedan dan provesti u svom rodnom gradu i praviti se malo važan ispijajući kavu s Ćirom na Ferhadiji, kao što sam to inače činio u zagrebačkoj Gajevoj, te jedući ćevape s njim na čaršiji umjesto u pečenjari Tivoli na početku Tkalčićeve ulice gdje me u nedostatku bilo čega boljega u Zagrebu on uvijek vodio. Nije to zaustavljanje, uzgred kazano, ni njemu bilo mrsko jer su ga za Sarajevo vezale isključivo lijepe uspomene iz igračkih dana u mladosti, te izborničkih nešto kasnije u životu i zbilja sjajnoj trenerskoj karijeri.

Da će se to međutim pokazati kao loša ideja, barem po pitanju ćevapa, nismo mogli pretpostaviti ni on ni ja, ali obojicu je razočarao onaj od koga smo to nota bene najmanje očekivali.

——

Elem, isti savjet koji već godinama svim posjetiteljima Sarajeva koji me pitaju za mišljenje dajem, da ćevape treba jesti isključivo u jednoj od Željinih ispostava, dao sam još u Zagrebu i Ćiri te cjelokupnoj delegaciji koja ga je pratila u Travnik, a gdje su ga čekali ključevi grada i ceremonija proglašenja Počasnim građaninom. Toliko sam nahvalio taj njihov ćevap, vrući somun i kajmak koji se unutar tog somuna i uslijed vrućine savršeno istopi po ćevapima, da su se svi složili kako odmah po slijetanju na Butmir, čak i prije smještaja u hotel Europu, moramo u Želju na ćevape.

“O njihovom sitno sjeckanom luku…”, zabavljao sam ih preuveličavajući malo stvari tijekom putovanja, “mogao bih napisati roman od petsto stranica!”

Ćiro je, iako već s ozbiljnom dijagnozom, tada još bio jako dobro. Put je dobro podnio, radovao ga je posjet Travniku, ponovni susret sa starim prijateljima i zbilja veliko priznanje koje su mu njegovi sugrađani odali, ali nije puno jeo. Nije on, uostalom, nikada ni jeo previše. Cijeli svoj život provodio je na malo čokolade i cigaretama, to je uvijek morao imati kod sebe, a najveća gnjavaža mu je bila kada bi ga netko pozvao na ručak jer jednostavno nije volio ta neka prežderavanja.

Zbog cijele priče, međutim, koju sam izgradio o Željinim ćevapima, a koja je opet neka stvar mog odrastanja i priča koje sam cijeli život slušao od roditelja i njihovih prijatelja., jer kako bih se ja mogao vezati za taj okus u gradu koji sam s pet godina, da se lijepo izrazim, bio primoran napustiti, te sam ga od tada posjećivao jedanput do dvaput godišnje, Ćiro se ipak odlučio za veliku porciju od deset komada. Dodatno im je napomenuo samo to da mu pitice, kako je nazivao somun, natope malo više kako bi bile što sočnije.

“I kiselo mlijeko!” podviknuo je poput ono jednom davno na Igora Cvitanovića dok je konobarica odlazila da preda narudžbu. Mislim da se pola čaršije okrenulo, a ona druga polovica tamo još uvijek vjerojatno stoji skamenjena od straha…

Jedan od prisutnih ustao je tada od stola da nas uslika sve zajedno, a ja sam ga zamolio da pričeka dok nam donesu ćevape pa neka tek onda okine fotografiju. Da se vidi što jedemo – rekao sam mu, itekako dobro znajući da se kad nam ćevapi stignu nitko više neće sjetiti da zabilježi trenutak. Ako se uopće sjete disati, pomislio sam zadovoljan mjestom na koje sam ih doveo, bit će dobro… U trenutku kad je on krenuo da sjedne jer će me, eto, poslušati, ja sam ga zadržao objašnjavajući da će ćevapi odmah doći i neka ostane stajati.

Uvijek bi u Želji ćevapi stigli u roku jedne minute od narudžbe jer im je takav promet da uopće ne moraju čekati nečiju narudžbu već samo peku svoje ćevape, i čim netko odredi brojku koliko će ih maznuti oni ih direktno s roštilja trpaju u somun i porcija se priprema za iznošenje. 

Čekao je ovaj naš fotograf, međutim, duže od tih uobičajenih šezdeset sekundi, a onda i preko pet minuta. Kad je došlo do desete minute, skinuo je prst s gumba za fotografiranje, a ja sam se počeo pribojavati da je došlo do nekog problema s našom narudžbom.

Kiselo mlijeko koje je Ćiro za to vrijeme pio bilo je jedino što me još dijelilo od njegove bijesne reakcije, ali vidio sam već da se u njemu skuplja nezadovoljstvo te da bi se svaki tren mogao iskaliti na onome koga smatra najodgovornijim za ovu situaciju, a kako je u takvim deduktivnim trenucima rijetko kada griješio, znao sam da će moja glava biti na panju.

“Sad će vaša narudžba,” dobacila nam je konobarica onako usput preuzimajući neke druge narudžbe u blizini, dajući mi barem nakratko nadu u skoro rješenje ove situacije, a onda je dodala nešto što nikad nisam čuo ovdje, ali ni na cijeloj čaršiji: “imamo problem s vatrom na roštilju!” Ekvivalent ovoj rečenici u Želji, da malo pojasnim, pa makar i u ovoj dvojci gdje smo sjedili jer u jedinici naravno nije bilo mjesta, je da vam u avionu za vrijeme leta kažu da, eto, imaju problem s motorima.

Od 1968. rade i svakodnevno izbacuju na tisuće ćevapa bez da su ikada imali problem s vatrom, čak i ni u ratu kad su prilike to dopuštale nisu imali nikakvih problema, a sad kad sam im doveo Ćiru Blaževića, preuzimajući odgovornost za sve što se može dogoditi, oni su se sjetili imati problem. Znao sam da to garant ne može dobro završiti!

Ćevapi su za stol, da skratim malo priču koja je otišla već u neku širinu, došli hladni, a somuni kao da su upravo izvađeni iz frižidera. Ni kajmak se nije uspio otopiti unutra te teško shvatljive hladnoće i zapravo je više ličio na kuglicu sladoleda nego sam na sebe.

“Sine moj, ti znaš da ja malo jedem…” obratio mi se Trener svih trenera prvo blagim glasom, čak i pomalo tiho, “sada kada sam napokon odlučio nešto pojesti – ti si me doveo ovdje da pokvarim stomak!” “Tijelo mi se prirodno hladi, ne trebaju mi još ovi hladni ćevapi!” zagalamio je potom onim svojim specifičnim glasom za koji mi se ponekad učini da ga još uvijek čujem, uspijevajući savršeno kombinirati svoj bijes i nevjerojatan smisao za humor. U tome je, između ostaloga, uvijek bio najveći majstor!

Ćevapi su stvarno bili loši, prisjeli bi mi i da nisam imao tu odgovornost za njega i sve ostale koje sam nagovorio na ovu međustanicu. Osim što su bili hladni, bili su i nekakvo blijedi i suhonjavi, a kajmak nije bio ništa bolji od onoga koji se može nabaviti i u Zagrebu. Posljedica je to sigurno tih problema s vatrom koje su spomenuli, a naše porcije su vjerojatno bile prve koje su pravili na toj nekoj slaboj, skoro pa nepostojećoj vatrici zbog koje im nisu uspjeli ni toliko  da budu jestivi, kamoli najbolji u gradu.

Ako se vatra kasnije uspjela oadržati, onda je sasvim sigurno stota porcija tog dana, a koje s obzirom na promet u Želji često bude već do podne, bila onako savršena kako je pamtim. Ovo, međutim, što su nama taj dan iznijeli, to nije bilo dovoljno dobro – tvrdim ovo pod punom kaznenom i materijalnom odgovornosti – ni da se baci onim čoporima pasa lutalica koji  operiraju središtem Sarajeva.

Nisam mogao vjerovati da se to događa u Želji, pogotovo jer sam prije par godina svjedočio tome kako je jedan od njihovih konobara nekom djetetu koje je sjedilo s roditeljima ali nije htjelo jesti ništa iz njihove ponude već pizzu, otišao u tada obližnju pizzeriju i donio mu capricciosu. Ne mogu stoga shvatiti da kad su već vidjeli da je neki problem s našom narudžbom, a morali su vidjeti jer nitko nije za to stručniji od njih, nisu otišli u jedinicu ili štojaznam  trojku po ćevape pečene u skladu s pravilima struke i običajnim zakonima čaršije.

Nitko od nas nije pojeo cijelu porciju, što se zbilja nikad nije dogodilo, a još jedan faktor iznenađenja bila je konobarica (ne ona jedna plava i vrlo simpatična gospođa koja oduvijek radi u Željinoj dvojci, već jedna druga na koju smo imali nesreću da naiđemo) koja nije  imala taj refleks, kako je Šef volio reći, da nam se barem ispriča. Konobari su u Želji naime, uvijek vrlo uslužni i ljubazni kao i u cijelom Sarajevu, ali taj dan, jedini kad mi je zapravo bilo važno da sve prođe kako treba, podbacili su u svakom pogledu.

Po dolasku u obližnji hotel djelatnici Europe dočekali su Ćiru s velikom tortom koja je bila egzaktna replika one kojom su ga dočekali prije točno četrdeset godina, kad im je kao tadašnji prvak Jugoslavije par kola prije kraja doveo ekipu Dinama da prenoće prije nego što će krenuti dalje na gostovanje u Mostar, ali nije mu ni to popravilo raspoloženje. Malo je došao sebi tek kad je vidio da ga u hotelskoj Bečkoj kavani očekuju novinari sa svih bosanskohercegovačkih televizija, novina i portala. Svi su, naime, kao prvo pitanje pripremili ono o tome kako mu je u Sarajevu i je li kojim slučajem već pojeo ćevape. To njihovo pitanje je, na njegovo veliko zadovoljstvo, imalo i dva potpitanja: gdje ih je pojeo i jesu li su bolji od travničkih.

Dobro mu je došao onaj penal protiv Rumunjske u osmini finala Svjetskog prvenstva, sjetit ćete se, kad je Asanović malo odglumio a Šuker savršeno realizirao, ali kako mu je ovo pitanje dobro došlo, baš na penal, to je teško i zamisliti nekome tko nije bio tamo i vidio ga u punom elementu… Dao je najmanje dvadeset, trideset intervjua, a svaki je započinjao i, bezbeli, završavao time da je u Želji pojeo najgore ćevape u životu te da mu je žao što ga je njegov prijatelj, u kojega je inače imao veliko povjerenje, kraj svih dobrih ćevabdžinica u Sarajevu odveo upravo tamo. Koliko je tek meni bilo žao nisam mu nikada stigao reći, ali nakon toga ih više nikad tamo nisam pojeo, niti sam ih, evo, nekome preporučio.

Kad smo idući dan došli u Travnik, da spomenem još i to pa ću lagano privoditi kraju ovo krajnje neugodno prisjećanje i vratiti se na pitanje najboljih ćevapa u gradu, i tamo onda pojeli ćevape kod Harija, kod kojega su mu i pitice bile sočne ostalo da ni ne spominjem, morao sam učiniti nešto što niti jedan Sarajlija nikad ne bi. Priznati da su ovi u Travniku bili, jebatga, puno bolji.

Ćiro nas je napustio prije nešto malo više od pola godine, ali sasvim sigurno bi mu bilo drago što ova priča o tome kako mu nisu valjali Željini ćevapi i dalje živi.

——

Uoči ovogodišnjeg Sarajevo film festa koji započinje ovih dana, a na koji ponovno ide velik broj mojih radopitljivih prijatelja, temu više ne pokušavam prebaciti na priču o najboljim ćevapima u gradu kao što sam to činio donedavno. Umjesto toga držim se one šuplje i već izlizane, svima dosadne priče o pitama i bureku, raspravljajući čak i o ispravnoj nomenklaturi ne samo u Sarajevu već i u Istanbulu, navodeći da uopće nije riječ o istom jelu, sve samo da ne bih morao priznati da više ni sam ne znam gdje se u Sarajevu jedu najbolji ćevapi.

Pročitao sam u međuvremenu sve recenzije na internetu, obišao većinu tih mjesta koja se spominju, hvale i kude, raspitao se kod prijatelja koji žive, rade i jedu u Sarajevu, a pogledao sam čak i onaj Tanovićev film Deset u pola koji je lani otvorio Festival i koji se, eto, bavi upravo tom temom. Na kraju filma organiziraju natjecanje za najbolje ćevape u gradu, ali umjesto da mi ponude neki konkretan odgovor, a zbog čega sam ga uostalom i pogledao cijelog, oni su odlutali u neku metaforu o prijateljstvu i ljubavi koja naposljetku uvijek pobjeđuje.

Tko je pobijedio na natjecanju, i gdje su posljedično tome onda najbolji ćevapi u gradu, to mi, eto, nisu otkrili… Jedino što sam prihvatio iz filma je da u ovu kategoriju ne mogu uključiti ćevape s Ilidže već samo one iz Sarajeva, a time, jasno, iz konkurencije otpada i bosanskohercegovački Salt Bae poznat još i kao Sejo Brajlović. On i da ima najbolje, a bez sumnje ima fantastično meso i ambijent uz rijeku, toliko me nervira sa svojim aktivnostima na društvenim mrežama da mu tu titulu nikad ne bih dodijelio, niti bi ga u tom smislu nekome preporučio. Dovoljno se sam preporučuje. Izbor je, međutim, i bez njega prevelik.

U Ferhatovića, ćevabdžinice u vlasništvu slavne sarajevske nogometne obitelji, ćevapi jesu mali pa im raja tepa i da su ćevapčići, ali nesporno je da su ukusni. Nisu prepečeni, mekani su, sočni i blago začinjeni, a somun tanak i hrskav. Baš kakav treba biti! Ćiro je volio Asima Ferhatovića kao nogometaša ali i čovjeka, igrao je čak s njim u Sarajevu u jednom periodu karijere pa bi mu i njegovi ćevapi zasigurno bili dobri, a ja sam nevjerojatno glup što sam se tek sada dok ovo pišem toga sjetio… Hodzić isto tako radi savršen somun, ćevap mu je sočan a ambijent unutar restorana je pravi bosanski. I u jedinici i dvojci – nema razlike!

Ćevabdžinica Zmaj je, nadalje, posljednjih godina dobila najviše pohvala i Sarajlije tamo najčešće jedu što dovoljno govori, a Mrkva, najstarija ćevabdžinica u gradu, nekako mi je najdraža. U ratu su besplatno pekli i dijelili ćevape kad su to prilike dopuštale, a kad je u Sarajevo došao McDonald’s, taj megapopularni i ne baš kvalitetni lanac brze prehrane za koji su mnogi govorili da će uništiti posao tradicionalnim sarajevskim ćevabdžinicama, poslali su im stotinu ćevapa na otvorenje. U znak dobrosusjedskih odnosa, ali i kao snažnu poruku da se ne boje nikakve konkurencije.

Vrijeme će pokazati da je McDonald’s taj koji se trebao bojati konkurencije, jer su već nakon par godina poslovanja, pisalo se mnogo o tome pa i na ovom portalu, morali zatvoriti sve svoje poslovnice u BiH. Istovremeno Mrkva, ali i sve ostale ćevabdžinice, vrata ne moraju zatvarati nikada kolika je, evo, potražnja za njihovim jelima. Ovih dana oko Sarajevo Film Festivala pogotovo…

To što mi je Mrkva najdraža ne znači međutim i da je najbolja, iako ne znam niti jednu drugu koja tako lijepo posluži ćevape u cijelom somunu. Sve ostale ih naime poslužuju u pola somuna, a kad naručite cijeli somun, oni na poseban tanjur dodaju samo još jednu polovicu. Ovo serviranje u cijelom, bez ikakve dileme, puno je bolje i reprezentativnije.

Nune je isto sjajna ćevabdžinica, za mnoge najbolja, a u Galatasarayu koji je otvorio poznati nogometaš Tarik Hodžić i nazvao je po klubu u kojem je završio svoju impresivnu karijeru, u ćevapima se također davi popriličan broj autohtone sarajevske raje.

Ne može se stoga više nikako sa sigurnošću ustvrditi koji od svih su baš najbolji u gradu, ne treba ni pokušavati. Ali da to više nisu oni koji su nekoć bili, reći ću evo svakome tko me za njih pita. Svima ostalima savjetovat ću samo da se prepuste magiji tog divnog grada koji, shvatit će vrlo brzo, nudi mnogo više od bureka, pita i ćevapa.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.