U ogulinskom smo Frankopanu popili zadnju (i jedinu) bocu šampanjca koju su imali u podrumu. A ni pastrve nisu bile loše

“Molim vas, možemo dobiti još jednu butelju? ” pitao je naš dragi prijatelj s kojim smo u ponedjeljak ručali u restoranu ogulinskog hotela Frankopan. “Ne možete, nažalost. Bila je to jedina boca šampanjca koju smo imali u podrumu,” odgovorila je vrlo ljubazna i agilna konobarica. Radilo se o Taittinger Brut Reserveu, baznom šampanjcu velike obiteljkske kuće iz Reimsa, koji nije namijenjen odležavanju.

Međutim, neki menadžer hotela Frankopan odlučio je, eto, jednom ne tako nedavno obogatiti Frankopanov vinski podrum jednom buteljom Taittingera. Koja je godinama ležala ili stajala u podrumu, da bismo je mi napokon danas popili. Taittinger je fenomelno dozrio: dobio je boju starog zlata, ali usprkos promjeni boje nije oksidirao nego se razvio u veoma bogato vino s jakim autolitičkim  aromama, još dosta svježine, i finim, sitnim, kremastim mjehurićima. Veliki bravo za Taittinger: uistinu nismo očekivali da Brut Prestige može tako dobro stariti.

Šampanjac je, dapače, bio toliko dobar da je butelja otišla za dvadesetak minuta. Kako nije bilo druge boce šampanjca, vratli smo se na Krauthakerovu Graševinu. Frankopan je hotel u centru Ogulina, blizu stare utvrde ili dvorca pokraj Kuće bajki genijalne Ivane Brlić Mažuranić, i preko puta Gradskog parka kroz koji prolazi  dramatično dubok kanjon. Frankopanov je meni općenito konvencionalan: carpaccio, mesna plata, plata sušene divljači, par juha, pasta s tartufatom, bifteci…

Carpacco je bio sasvim dobar dok je pečeni škripavac umotan u pancetu imao više nego dobar okus i ispravnu, hrskavo-ljepljivu  teksturu. Pastrve su bile sasvim korektne, sočne i nježne, a salate svježe. Kuhanje u Frankopanu nije loše, ali ugostiteljstvo jest loše. Na stolovima se nalaze alkoholni ocat i  biljno ulje: takve postave stola već su davno izumrle u ozbiljnom ugostiteljstvu. Zaboravili su nam donijeti  kruh, pa smo tako valjda prvi put u Hrvatskoj dobili sirovu govedinu bez ikakvih ugljikohidrata.

Mlinca za papar nije bilo, a umjesto bilo kojeg pravog Tabasca, donijeli su nam Tabasco Srirachu, kao da smo u Denpasaru a ne u Hrvatskoj. Čini se da su upraviteji glavnog hotela u ovom lijepom pitoresknom gradu ugostiteljski jako zaostali, što je šteta jer Ogulin koji, udaljen samo sat vožnje od Zagreba, zaista ima turističkog potencijala. Dojam su na kraju popravile zapečene palačinke od sira s grožđicama, kojima se Frankopan opravdano hvali na webu.

Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.