Kad smo stigli u Motovun nije bilo nikoga. Kiša je padala i padat će još danima. Međutim, konoba Mondo je bila solidno popunjena za gotovo prazan grad. Popunjena je naravno turistima, pretežito iz Novog svijeta koliko smo uspjeli primijetiti. Očito je da su impresionirani s dvije promotivne činjenice. Prva, u Mondu je prije više od desetak godina jeo legendarni Anthony Bourdain i to je snimio za svoj serijal No Reservations.
Bourdain je prisutan u gotovo svakom kutku Monda. Njegova slika na ulazu vidi se odmah s ulice, nekoliko ih je u restoranu. Drugo, u otprilike isto vrijeme kad i No Reservation, izašao je famozni članak New York Timesa u kojem se Mondo proglašava najboljim malim restoranom na svijetu. Taj članak nije napisao nijedan od gastro kritičara New York Timesa, nego njihov putujući reporter koji se nikad profesionalno nije bavio gastronomijom.
Prije nekoliko dana pisali smo o simplificiranoj klasifikaciji istarskih konoba, u kojoj smo naveli tri kategorije. Mondo otvara sasvim novu neprofesionalnu kategoriju. Jelovnik je zastario kao da se radi o konobi iz 20. stoljeća ili možda čak 19. (ne u pozitivnom smislu), a niti ostale stvari u restoranu baš ne funkcioniraju, osim jako ljubazne konobarice. Za pozdrav iz kuhinje smo dobili nekakvu tapenadu od tartufa (čitaj tartufate) i maslina koju bismo rado zaboravili. Predjelo se sastojalo od vrlo lijepo poširanog jaja i crnih tartufa bez imalo arome, okusa ili bilo čega što bi isticalo ovu lijepu namirnicu, što sugerira da se radi o konzerviranim tartufima.
Ostatak predjela činili su korektan istarski pršut i domaći sir koji je bio jedan od najdeblje narezanih koje smo vidjeli pa nam je ubio svaku volju za degustacijom. No tek sad dolazimo do najvećeg problema, a to nisu tartufi koji nisu svježi. Možete staviti najsvježije tartufe na paštu i rižoto koje su nam servirali i nećete spasiti jelo. Dakle, nakon predjela smo naručili naše glavno jelo, fuže s tartufima i rižoto s patlidžanom i crnim tartufima. Ta su nam se jela jedina činila privlačnima na meniju. Ostalo je bilo nekakvo meso u umaku od borovnica, steak u umaku od četiri papra što nam se zaista nije jelo, ili pileća prsa punjena curry umakom.
Pokazalo se da bi možda bilo bolje da smo uzeli nešto od toga. Oba jela na stol su nam došla ravno pet minuta nakon narudžbe, kao da smo McDonald’su, što zapravo i nije daleko od istine jer Mondo svoje goste očito želi odraditi kao na traci. Kakav rižoto može ispasti u pet minuta, kad znamo da je to jelo koje zahtijeva minimum 25 minuta koncentrirane pripreme? Najgori koji smo ikad pojeli u restoranima. Mondov navodni rižoto je nekakva sljepljena masa riže koju je teško i gledati a kamoli jesti. Pašta je izgledala kao da ju je kuhinja ostavila tri do četiri minute predugo u vodi, pa zatim rekla “ma dobro, može to još malo.” Riječ je o najprekuhanijoj pašti koju smo ikad probali, nakrcanoj vrhnjem.
Nakon ovakvih jela izgubite bilo kakav apetit, pa ni mi nismo imali snage naručiti ništa drugo osim čistog šećera da nam bar malo podigne raspoloženje. Za deserte poput pannacotte ili semifredda koji se serviraju u restoranima gdje su glavni mamac gigantske slike hrane nismo imali volje, ali smo odabrali shefov flan (nije tiplefeler, tako piše u jelovniku). Zapravo je riječ o nekakvom lava cakeu koji je bio sasvim korektan. Na Mondovoj web stranici piše da vinska lista sadrži brojku 300. Čega? Ne piše. U stvarnosti imaju mali izbor vina iz susjedstva. Ali Mondo ne zna ni s vinima. Nijedno vino nam nisu točili za stolom, a čaša terana došla je opasno prehladna, barem sedam do osam stupnjeva. Račun u Mondu platili smo 101 euro.
Ulica Barbican 1, Motovun
HRANA -2 VINA +2 AMBIJENT 4 SERVIS +3
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.