U Rijeci su, dakle, održani Dani hrvatskog pršuta u organizaciji Klastera hrvatskog pršuta. Na Danima hrvatskog pršuta dodijeljeno je petnaestak zlatnih i srebrnih medalja. Šampionsku titulu osvojila je jedna pršutana iz Dugopolja.
Skoro sve nagrađene pršute više smo puta probali; neki su, poput Pisiniumovih i Belcrovih, široko dostupni. Neki od nagrađenih pršuta nisu loši (Dujmović, Žužić, Voštane), neki su baš jako loši (Pivac, Belcro ) ali svi dijele zajednički problem. Većina dalmatinskih i drniških pršuta proizvodi se od uvoznih svinja. Većina istarskih pršuta proizvodi se od slavonskih svinja, a katkad i od uvoznih svinja.
U Hrvatskoj gotovo da ne postoji masovnija proizvodnja pršuta koja se oslanja na lokalne svinje. I zato hrvatski pršuti nisu hrvatski i nisu nešto na što bi bilo tko trebao biti ponosan. Hrvatski su pršuti jedna od najvećih obmana hrvatske prehrambene industrije; pršutarska obmana nema, zaista, nikakve veze s hrvatskom ili bilo kakvom gastronomijom.
Uostalom, najbolje hrvatske pršute koje smo kušali unatrag nekoliko godina, proizvodi motovunski vinar Klaudio Tomaz, od domaćih svinja, samo za rezanje kod kuće i u kušaonici vinarije Tomaz. Činjenica da vinar proizvodi mnogo bolji pršut od 99 posto pršutara, dovoljno govori o stanju hrvatske industrije pršuta.
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.