Sve što stvarno trebate znati o gastronomiji
Jedan čitatelj Kulta nedavno nam je ispričao dojmove sa svog prvog putovanja u Guču, srpsko selo u kojemu se svake godine održava najveći svjetski festival trubačkih orkestara, koji u mjesto s nešto više od 2000 stanovnika u tri dana dovede i do 600.000 ljudi iz cijeloga svijeta. Ono što smo čuli bilo je toliko genijalno, da smo čovjeka zamolili da napiše reportažu. Što je on ljubazno i učinio, pod uvjetom da ostane anoniman. Krenite u 24 nevjerojatna sata u Guči
Nagurani u kombiju s grupom nepoznatih ljudi, s tek nešto osobnih stvari, spuštali smo se kroz šumovita brda po zavojitoj cesti punoj zakrpa i preraslog divljeg bilja. Vozač je odnekud izvadio bocu i rakija je počela kružiti među putnicima. Pitao sam zašto ne idemo normalnim putem. Putnici i vozač nasmijali su se glupom pitanju; na izrovanoj cesti rakija se duže pije.
Guča je malo mjesto kraj Požege i Čačka
Nikad nisam razmišljao o Guči niti sam planirao posjetiti to zabačeno mjesto između Požege i Čačka. Nakon tri godine ipak sam popustio nagovaranju prijatelja koji tamo hodočasti svake godine, i odlučio riješiti enigmu. Guča je ipak mjesto gdje se održava najveći svjetski festivala trubačkih orkestara, malo veće selo kroz koje svakog ljeta prođu stotine tisuća ljudi iz cijelog svijeta. Mjesto gdje se u nekoliko kolovoških dana dogode stvari o kojima se pričaju legende.
Kao prosječan Zagrepčanin prosječnih razmišljanja o domovinskom ratu, koji odbija sve što je s druge strane, a posebno današnju narodnu muziku, nisam očekivao ništa. Sve što sam znao o Guči doznao sam iz kratkog surfanja po internetu.
U Guču smo krenuli iz Beograda. Dan prije, upoznali smo šaroliko društvo u kojem su bili “svi s bivših prostora”, ljudi koje pojavom nikad ne bih spojio s miljeom narodne glazbe, ali koji na festival trubača redovito dolaze već deset godina. Začuđen njihovim oduševljenjem, pokušao sam isprovocirati objašnjenje, posebno od inače suzdržanih Slovenaca koji su išli s posebnim žarom u očima. Samo su odmahivali rukama: “Počakaj, boš videl”. Dok smo se vozili u prepunom Mercedesu, nagovarao sam prijatelja Miška da nam nađe radio Guču ne znajući postoji li uopće. Radio Guču nismo našli, ali smo potvrdili nevjerojatnu popularnost hrvatskih estradnjaka u Srbiji. Kroz prometni metež stigli smo do Požege, gdje smo trebali pokupiti još neku ekipu i nastaviti do Guče kombijem. U kojemu će, naravno, cijelim putem treštati Grašo.
Rakija je kružila po kombiju. Žedan i iscrpljen uzeo sam samo gutljaj. Iznenadila me čistoća alkohola i okusa. Kajsija. Čisti, sočni voćni miris marelice. Drugi gutljaj nisam stigao povući, jer netko me već tapšao po ramenu da šaljem dalje. Oraspoloženi odličnom rakijom, ljudi su počeli razgovarati. Dok sam s kiselim osmjehom gledao kroz prozor tražeći bilo kakvo naselje uz cestu, osluškivao sam razgovore svojih suputnika.
Kombi je bio pun odvjetnika, biznismena i liječnika. Ako me u Guči uhvati srce, zbrinut sam. Scenu iz Ko to tamo peva prekinulo je naglo spuštanje u Guču. Prvi pogled na mjesto me zbunio, s obje strane klanca presječenog rječicom bili su načičkani kućerci, sagrađeni na sve moguće načine, a između njih šatori okruženi parkiranim automobilima. U kući koju smo iznajmili dočekala nas je neka draga gospođa i tako je, opet uz rakiju i iskrene osmijehe, počelo naše putovanje kroz trube, jelo i piće.
Prva stvar koju primijetite kad dođete u Guču je da ljudi imaju svoje trubače. I da sviranje ne prestaje. Ljudi se bude s trubačima i idu spavati s trubačima, na stabla, ispod stabala, u šatore, garaže, pod nadstrešnice, u kuće, stanove…sve što se može iskoristiti za spavanje u Guči je stavljeno u funkciju. Guča je službeno “najveći brass festival na svijetu. “ I kroz to zabačeno srpsko selo s 2500 stanovnika svakog ljeta u tri dana festivala prođe i do 600.000 ljudi.
Ulazak u centar Guče je kao ulazak u golemi cirkus. Naši prijatelji pozvali su nas na domjenak u jednu od seoskih kafana i upali smo u vrtlog. Počelo je s rakijama: red šljiva, red kajsija, pa jabuka, kruška. Muzika i rakija su razoran spoj. Izbezumljen od tri trubačka orkestra koji su gromoglasno svirali oko mene, počeo sam piti, zapravo počeo sam plivati u rakijama. Prijatelji su me tapšali po ramenu podsjećajući da usporim, pred nama je još par dana. Dok je konobar doslovno dijelio rakije, na stolove je stigao saborski kupus.
O ovom famoznom jelu svi su pričali još u kombiju. Saborski kupus kod nas bi bio lički kupus kuhan sa svinjetinom. Saborski kupus u Guči je temelj svega. Kuha se u raznim vrstama glinenih ćupova, od malih poput zdjela, do onih veličine 50-litarskih kotlova, uvijek na otvorenoj vatri. Gosti u kafani navalili su na kupus sa svih strana. Prvo što sam osjetio kad sam žlicom zagrabio u tanjur krcat mesom i kupusom bila je masnoća, bilo je jako masno. Ali iduća rakija sve je isprala. Kombinacija je bila logična i opravdana. Ciganski orkestri oko nas svirali su sve, od velikih hitova do vlastitih improvizacija, i ništa nije zvučalo narodnjački. Svirali su majstorski, zvukom su proizvodili nevjerojatnu energiju i stvarali štimung koji je rastao i rastao.
Dok smo tamanili kupus, bez kruha, bez krumpira, rakija je samo stizala. Kad sam digao pogled s tanjura, kraj mene je stajala cigančica odjevena u korzet i žicala pare. Par metara od nje, plesale su neke oskudno odjevene djevojke, sa svih strana okružene trubama, nedostajao je samo vatreni obruč da tigar kroz njega uskoči u kafanu. Manje od saborskog kupusa, više od rakije i truba, moji su otpori počeli padati. Prepustio sam se zvuku i ugođaju. Taj fatalni niz, koji nas je vodio ravno u zid, prekinuo je konobar, u pravi tren iznoseći na stol rose i mineralnu. Vrijeme za gemište. Uzeo sam bocu i pogledao etiketu, Rubinov roze, 10 posto alkohola. Znak da smo ušli u fazu triježnjenja.
Uz gemište od rozea i trubače, na stolove su počele stizati plate. Sa svim mogućim vrstama narezaka: sudžuke, pršuti, neke domaće kobasice slične kulenima, razne druge kobasice, kačkavalj, mladi sir, ovčji sir, paprike punjene sirom, ljute pečene paprike, turšija… i napokon kruh, vrući pečeni domaći kruh. Uspio sam napuniti tanjur do vrha, ali to je zahtijevalo borbu s vilicom u rukama, jer ljudi su se već penjali na stolove. Kad si u Rimu ponašaj se kao Rimljanin. Popeo sam se na stol i pridružio se ostalima koji su tako, na stolovima, jeli i pili s nogu. Ruke su mi poletjele u zrak kad sam prepoznao Bregovićevu stvar koju su trubači baš počeli svirati, a onda je netko povikao Cigani, juriiiišššš! I svi su skočili na stolove.
U toj općoj euforiji gledao sam konobare. Kao prava stara škola, radili su koncentrirano, s urednim bijelim krpama preko ruke, strpljivi i ljubazni. Sliježući ramenima na sve što se događalo u kafani, kroz metež su sigurno nosili tacne prepune hrane, boca i čaša. Iz visine, sa stola, gledao sam kako na jednoj tacni kraj mene prolaze veliki komadi mesa. Stizalo je pečenje. Janjetina. Svinjetina. I još tkozna što. Htio sam probati, ali kaos je već bio prevelik. U jednom trenutku, lica mojih prijatelja Slovenaca ozarila su se širokim osmjesima.
Orkestar od dvadesetak trubača, mladih, zalizanih plavokosih Slovenaca, uletio je u grotlo i počeo svirati tako silovito i precizno da je kafana eksplodirala. Ostali trubači naglo su utihnuli i povukli se na sigurno. Cijela sala počela je vrištati i pjevati. Ludilo je trajalo barem sat vremena, novčanice su letjele posvuda, lijepili su ih po svemu. Jedan Slovenac, gol do pasa, zalijevao je ljude Badelovim brendijem. Netko me u tom posvemašnjem kaosu uhvatio za ruku: “Hrvoje, idemo dalje, dosadno mi je ovdje.” Začuđeno sam pitao što može biti bolje od kaosa u kojem smo bili, ali tek me čekao šok.
Finalna natjecanja trubača na centralnoj pozornici u Guči
Čim smo izišli na ulicu vidio sam da na svakom trgu, na svakom uglu ključa jednako kao u našoj kafani. Teško je opisati taj prizor. Masa ljudi, dobrim dijelom stranaca, hodala je ulicama plešući i veseleći se između trubačkih orkestara iz svih krajeva svijeta. Zajedno sa Srbima, Makedoncima, Romima, jednako žestoko svirali su Portugalci, Španjolci, Slovenci, trubači iz desetaka zemalja koje nismo sve uspjeli ni raspoznati.
Izbezumljeni od ritma, zvukova i pića, ušli smo u jedan od rijetkih relativno mirnih kafića i povukli se u najdalji kut u kojemu se jedva čuo kaos s ceste. Konobar je donio pivo, malo zaječarsko. Više nisam mogao smisliti piće, ali morao sam probati. Pivo nije loše, lagano i pitko, to je sve. Dok smo razgovarali s konobarom i pokušavali shvatiti što smo upravo doživjeli, pitao nas je želimo li još malo saborskog kupusa. Odmahujući rukom shvatio sam da ponuda zapravo nije obvezujuća, to je dio gučanskog bontona, gostoprimstvo.
Odnekud se pojavio Jurica (kodno ime našeg trubača) s cijelim bendom i svirka se nastavila. Svirali su na stolu, pod stolom, iza glave, u trbuh… a ja sam se pitao je li sve što gledam uopće moguće. Prateći savjete iskusnih posjetitelja Guče, promijenio sam novac, usitnio ga i počeo stavljati novčanice na trube. I tako do četiri ujutro. Red rakije, red hrane, red piva, red gemišta. I neprekidni, nesmiljeni ritam i zvuk truba.
Pred jutro, cigani su napokon stali i mi smo se teturajući zaputili kući. Na ulicama je još bio kaos. Trubači su svirali, ljudi plesali među stotinama štandova na kojima se prodavalo svašta, od ikona i narodnih nošnji do magneta za frižidere s likom Putina, Tita, Mickeya Mousea, Obame i Trumpa… siguran sam da sam na jednom štandu vidio licitarska srca ispisana ćirilicom.
Kraj svakog drugog štanda na ulicama Guče vrte se ražnjevi s odojcima i janjcima. U kotlovima i ćupovima na otvorenoj vatri kuhaju se gulaši i variva, zapečeni grah, punjene paprike. Sve se prodaje i jede na ulici, s nogu ili na improviziranim stolovima postavljenima oko štandova. Janjci se vrte i kraj glavne crkve u centru Guče, kroz koju gosti danonoćno prolaze dok svećenik obilazi crkvu i na svim ih jezicima opominje da se ne opijaju i ne bogohule. Netko u društvu povikao je da bismo mogli na pljeskavice i, naravno, odlučili smo se dokrajčiti.
Stali smo u red na jednom od štandova. Na rubu stola najbliže nama, ispred roštilja u velikim je zdjelama stajalo milijun priloga: sve vrste paprika, luka, paradajza, raznih sireva. Nema nijednog industrijskog proizvoda i nijednog tipičnog fast food dodatka. Svo povrće je svježe i domaće, stalno se reže i prodaje. Umaci, uglavnom ajvari i pinđuri, izgledali su jednako dobro. Kad sam došao na red, vidio sam da kuhar po susjednom roštilju posipa Vegetu. Iz zafrkancije sam mu rekao da neću hrvatski začin. Pogledao me i izvadio nešto ispod stola: “Za vas Hrvate imamo začin C.” Posuo ga je po roštilju smijući se: “Šta oćeš? Sve je friško”.
Naručili smo pljeskavicu veličine moja dva dlana, s lepinjom koja nije bila prenapuhana i suha nego malo tanja, sočna i čvrsta, baš kako treba. Pljeskavica, lepinja i svi dodaci, koje možete birati neograničeno, koštali su nas 12 kuna. Unatoč začinu C, pljeskavica je bila genijalna. Pravi okus roštilja, mesa i dima, kakvog se sjećamo od nekad. Rajčica i paprika imale su okus svježeg zrelog ljetnog povrća, dozrelog u zemlji i na suncu. Omamljen hranom i svime što sam vidio, lutao sam Gučom prema kući gledajući masu koja se zabavljala oko štandova i u kafićima, bez namjere da uskoro stane. U krevet sam se srušio kompletno odjeven.
Truba. O ne, pomislio sam, nisam u vojsci. Ali naš trubač Jurica je već obilazio krevete i svirao ustajanje. Rakija, rakija, rakija i četkica za zube. Uhvatio sam se za glavu i iznenađeno primijetio da unatoč svemu što sam prošle noći stavio u sebe nisam mamuran kao nakon izlazaka u Zagrebu. I ne moram eksirati litru Cole da spalim noćni junk food. Na doručak smo otišli u naš kafić, tamo smo imali rezerviran stol i hranu. U Guči je nemoguće dobiti smještaj i hranu na istom mjestu, ako ne rezervirate barem tri mjeseca u naprijed.
Dočekao nas je srpski švedski stol. Domaća hladetina, kačamak, kozji, ovčji i kravlji sirevi, svježe narezano povrće, kobasice, tanjuri puni svježih salata. U jednom kutu vidio sam pahuljice. Netaknute. Nasmijao sam se i počeo trpati hranu u tanjur redom. Već sam imao dovoljno iskustva da znam da ne znam što me čeka. Dan je dug. U podne je, naravno uz trubu, istekao naš 24. sat u Guči. Ostalo je dio legende koju ću i sam održavati prepričavajući slike s ovog nevjerojatnog festivala.
Festival trubačkih orkestara izrazito je međunarodna stvar (lani je najboljim proglašen trubački orkestar iz Slovenije). Guča je odmakla daleko od tradicionalističke, nacionalno obojene manifestacije Dragačevskog sabora s kojim je sve počelo. Trube su u Srbiji, naime, postale popularne kao dio nacionalne obnove nakon 500 godina turske vlasti, kad su se tek pojavile kao jednostavni puhački instrumenti koje su bez ikakvog glazbenog školovanja mogle svladati tisuće seljaka i radnika, običnih ljudi koji su 1830-tih i formirali prve trubačke orkestre u Srbiji.
Ubitačna ritmičnost i sviračka snaga tih orkestara, s globalizacijom i novim generacijama turista postale su svjetski poznate pod općenitim i steriliziranim nazivom “Balkan beats”, glazba koju su popularizirali zapadni hipsteri nesvjesni sukoba zapadnoeuropskih, slavenskih i istočnih utjecaja na Balkanu i nezainteresirani za teške, poviješću i ratovima opterećene osjećaje u regiji. Hipsteri su ih popularizirali, a Srbi i tamošnja diskografska industrija to objeručke to prihvatili, vješto pretvarajući Dragačevski sabor u uzbudljivi, egzotični kulturni izvozni proizvod koji je sve svoje komplicirane konotacije gurnuo pod jednu riječ idealnu za logo – Guča.
Unatoč cijeloj toj računici, festival, Guča, njezini stanovnici i glazba trubačkih orkestara ostali su iskreni i autentični. Nakon dvadeset četiri sata u Guči, sa svime što sam ponio sa sobom minus predrasude s kojima sam došao, ovo putovanje preporučujem svima koji nisu opterećeni međunacionalnom politikom a trebaju dobru energiju i prijazne i tople ljude. Hrana je dobra i jednostavna, čista i poštena, izuzetno jeftina za naše pojmove. Pića su uglavnom domaća (prodaje se nešto mediokritetskih industrijskih etiketa ali nisu baš relevantne) i raznolika u okvirima svog ograničenog žanra. A trube sviraju strastveni, virtuozni muzičari, stvarajući dobre vibracije koje iz ljudi izvlače samo pozitivu.
Foto/privatna arhiva, YouTube
Dev & Hosting Plavi Pixel © 2023. Kult Plave Kamenice. All rights reserved.
